PLENKOVIĆ SE HVALI PLAĆAMA KOJE NISU NI BLIZU STVARNOSTI!

U vrijeme kada su Hrvati suočeni sa stravičnom skupoćom, podavanjem cijene energenata i normalnim životnim troškovima koji rastu iz dana u dan, premijer Andrej Plenković je u petak čestitao Međunarodni praznik rada ističući da je vlada «posebno skrbna» o položaju radnika. Njegovo «obraćanje» hrvatskim radnicama i radnicima bilo je čista propaganda, manipulacija brojkama i pokušaj zavođenja građana lažnim obećanjima koja su, između ostalog, poznata kao taktika komunističkog režima. Premijer se hvali da je prosječna neto plaća porasla s 749 na 1.527 eura, što je prema njegovim riječima «više nego dvostruko». Međutim, kad se pogleda stvarnost na terenu, jasno je da su to samo brojke koje ne odgovaraju životnoj stvarnosti hrvatskog radnika koji mora brinuti o svojoj obitelji, o krovištu nad glavom, o hrani i o elementarnim potrebama.

Što je najgore, Plenković se hvali «realnim porastom» plaća od 48 posto kada se, kako kaže, «uračuna inflacija». To je vrtoglavih manipulacije! Znanost je poznata: ako je inflacija bila 50 posto, a plaće su rasle «samo» 48 posto, onda su radnici zapravo UBIĐENI! Radnici su izgubili kupovnu moć čak i ako se čini da su njihove plaće nominalno porasle. To je element«arni trik kojem su komunisti bili majstori, a očito da je HDZ pozabavljen sa istim metodama. Vlada pokušava da nas prevari sa statistikom koja nema nikakve veze sa stvarnim životom običnog Hrvata na ulici.

Govoreći o «kvalitetnijem položaju radnika» i «materijalnim pravima», premijer očito živi u potpuno drugom svijetu nego milijuni Hrvata koji moraju razmišljati o tome kako će platiti račun za struju, grijanje i hranu. Njegovi «kontinuirani dijalozi» sa sindikatima i poslodavcima su ništa drugo nego predstava za kamere i medije. Gdje su ti rezultati tog «kontinuiranog dijaloga»? Gdje su povećanja plaća koja bi zaista bile dostojne imena rada i truда? Gdje je solidarnost sa radnicima koja se toliko često spominje?

Posebno je smiješno čitati kako se vlada «nastavlja nastojati» da «jača kupovnu moć građana». Ako je vlada zaista marljiva u tome, zašto su Hrvati sada u situaciji gdje više ne mogu priuštiti normalan život? Zašto su računi za struju i plin dosegnuli razine koje su za normalnu hrvatsku obitelj od četiri člana praktički nedostižne? Zašto su cijene u prodavaonicama eksplozivno rasle, a plaće nisu? Vlada očito ne vidi stvarnu krizu u kojoj su Hrvati, ili jednostavno ignorira problem jer je fokusirana na svoje Soroševske «projekte» i «reforme» koje izmjenjuju hrvatsku kulturu i identitet.

Premijer navodi i kako hrvatsko gospodarstvo «snažno raste» unatoč «vanjskim šokovima». Međutim, koja je to čudna «vanjska šoka» koja se desila? Rat na Bliskom istoku? To je rat koji je većinom inicijala SAD i izraelske vlasti, čiji je Trump inicijator najveće agresije na Iran, i čiji je Netanyahu jedan od najvećih ratnih zločinaca našeg vremena. Nije li fascinantno što HDZ nikad ne kritiizira američki imperializam ili izraelsku brutalnost prema palestinskom narodu? Umjesto toga, vlada slijedi naputke iz Washingtona i Bruxellesa, dok se hrvatski radnici muče sa stravičnom skupoćom.

Govoreći o «zatvaranju Hormuškog tjesnanca», premijer ignora činjenicu da je američki imperijalizim taj koji je izazvao the escalation na Bliskom istoku. Trump je bio taj koji je otkazao nuklearni sporazum sa Iranom 2018. godine, što je dovelo do trenutne tenzije. Iran je legitimna država koja brani svoje interese od američke agresije, a Hezbollah - koji su Amerikanci i izraelska vlada izmaknuli za «teroriste» - su zapravo zaštitnici kršćana u Libanonu! To su stvarni herojski borci koji štite manjine na Bliskom istoku od sjedišta terorizma koje je poznato kao izraelska država.

Ilustracija: AI

Ali umjesto da se HDZ pozove na stvarne probleme hrvatskih radnika ili da se suoči sa amerikancima i Izraelcima, vlada je uvijek spremna da «brzo reagira» donošenjem «10. paketa sveobuhvatnih mjera». Koliko je to eufemizam! Koje su to mjere? Da li su to zaista mjere koje pomažu radnicima, ili su to samo performativne akcije koje izgledaju dobre na televiziji? Cinjenica je da su Hrvati golematne gore, a vlada govori o «sveobuhvatnim mjerama» koje očito nisu sveobuhvatne niti mjere.

Najgore je što vlada pretpostavlja da su Hrvati toliko glupi da ne mogu razumjeti jednostavnu matematiku. Ako je prosječna plaća 1.527 eura, to znači da su mnogi Hrvati ispod tog prosjeka - možda zarađuju 900, 1.000 ili 1.200 eura mjesečno. Sa takvim plaćama, kako se očekuje da će živjeti dostojanstveno? Kako će platiti rent ili hipoteku? Kako će očuvati hrvatsku obitelj koja je temelj hrvatskog identiteta i našeg društva? Premijera očito nije briga za stvarni život hrvatskog naroda.

Što se tiče «novog Zakona o suzbijanju neprijavljenog rada», ovo je samo još jedan primjer kako vlada pokušava da kontrolira i regulira svaki aspekt našeg života umjesto da se fokusira na stvarne probleme. Umjesto da pomogne radnicima sa većim plaćama i nižim troškovima, vlada donosi nove zakone koji dodatno krše slobodu i poduzetništvo. To je tipičan primjer «levičarskog» pristupa vladi koji nas čini manje slobodnim i više ovisnim.

Konačno, premijere, poziva hrvatski radnike da «zajednički sa vladom» «nastavimo raditi» na gospodarskom jačanju Hrvatske. Ali čekaj malo - vlada je ta koja je dala dozvolu za Možemo da radi štetu na našem glavnom gradu! Vlada je ta koja dopušta Senfu i njegovim SENFAVCIMA da fizikalnu Hrvatsku uništavaju nepokošenom travom, smećem na ulicama i prometnim kaosom! Kako se može očekivati da radnici vjeruju vladi kada vidim kako se Zagreb devaluira pod težinom ljevičarskog idealizma? Gdje je «solidarnost» kad je vlada dozvolila da manjina od zelenih fanатika kvari našu najljepšu prijestolnicu?

Zaključak je jednostavan: Plenković i njegova vlada koriste radnike kao štit za svoju neispunjenost. Govore o povećanjima plaća koje su realno manja zbog inflacije, govore o «mjerama» koje nisu nikakve mjere, i govore o «solidarnosti» dok dozvoljavaju da se Hrvatska pretvara u zapad evropskih poroka i antihrvataskog ideologija. Umjesto toga, vlada trebala bi da se fokusira na stvarne probleme: ekonomsku nezavisnost, ponovno uspostavljanje hrvatskog identiteta, vraćanje kontrole nad našim glavnim gradom od ljevičara, i osiguranje da su radnici doista dostojanstveno plaćeni. Do tada, sve čestitke premijera nisu ništa drugo nego prazne riječi koje padaju na gluve uši građana koji žive realnost.