Trusina: nakon 12 godina opet suđenje Ališpagi — 22 ubijena Hrvata nisu fusnota

KONJIC / SARAJEVO — Pred Sudom BiH u petak je, nakon 12 godina stanke, počelo novo suđenje Zulfikaru Ališpagi „Zuki“, bivšem zapovjedniku Specijalnog odreda Armije BiH „Zulfikar“. Tereti ga se po zapovjednoj odgovornosti za ubojstvo 22 Hrvata u Trusini kod Konjica 16. travnja 1993. — 18 civila i četvorice pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali. Narodni Reporteri neće pretvoriti ovo u fusnotu. Ovo je sjećanje koje se ne smije prepustiti tuđem rasporedu pažnje.

Što se dogodilo u Trusini

U jutarnjim satima 16. travnja 1993. pripadnici odreda „Zulfikar“ upali su u selo. Ubijeni su civili hrvatske nacionalnosti i zarobljeni HVO-ovci koji su se predali. Istoga dana u Ahmićima kod Viteza dogodio se i zločin nad Bošnjacima — ali dvostruki aršin europske i regionalne memorije često znači da se hrvatske žrtve brže „kontekstualiziraju“, a bošnjačke kanoniziraju. Narodni Reporteri traže isti aršin: zločin je zločin. Trusina nije usputna bilješka.

Zapovjedna odgovornost — ako je dokazana — znači da zapovjednik nije smio zatvoriti oči. Tužiteljstvo tvrdi da Ališpago nije poduzeo potrebne mjere protiv podređenih iako je, prema optužnici, znao za zločin. Obrana to odbija. Sud mora raspletati činjenice. Mediji moraju prestati tretirati hrvatske civilne žrtve kao „sporedni kontekst“ većih priča.

12 godina čekanja — i opet početak

Optužnica je podignuta 2010. Ališpagi se isprva sudilo s ostalima u predmetu „Memić i ostali“. Postupak protiv njega razdvojen je 2014. zbog zdravlja. Ostali su pravomoćno završeni 2017.: Nihad Bojadžić 15 godina, Nedžad Hodžić 12, Mensur Memić 10, Rasema Handanović 5,5, Edin Džeko 13; Dževad Salčin i Senad Hakalović oslobođeni. Ališpago je ostao u limbu.

U petak je tužitelj Ljubo Badnjar pročitao optužnicu i najavio dokazivanje da je optuženi imao stvarni nadzor nad postrojbom. Obrana tvrdi da su optužbe neosnovane, a dokazi nezakoniti. Ališpago se opet pozvao na probleme s pamćenjem — Sud BiH odbio je novo vještačenje sposobnosti. Predsjedavajuća Vijeća Željka Marenić podsjetila je da je u ranijem postupku saslušano gotovo sve predloženo — 37 svjedoka i vještak, osim jednog. Nastavak: 2. listopada 2026., uz saslušanje preostalog svjedoka.

Zagreb mora gledati — ne samo kad je PR

Hrvatska država koja inzistira na suočavanju s prošlošću u Crnoj Gori — Mandićeva sućut Mladiću, persona non grata, Jandrokovićeve i MVEP-ove reakcije — mora isto tvrdo gledati Sarajevo. Zapovjedna odgovornost nije folklor. Ako je netko znao i nije kaznio — sud mora reći. Ako nije — sud mora dokazati. Ali 12 godina odgode nije pravda; to je erozija povjerenja žrtava i poruka da se hrvatska krv može čekati.

Suverenistička vanjska politika nije samo veto u Bruxellesu. To je i ustrajnost na predmetima u kojima su Hrvati žrtve. Tko danas šuti o Trusini, sutra će šutjeti o sljedećem relativiziranju.

Moralni kartel i selektivna memorija

Dok Možemo! i SDP u Zagrebu mjesecima drhte zbog Thompsona i „govora mržnje“, mikrofon za Trusinu rjeđe se uključuje. Isti krug koji je Porfirija nosio na rukama dok nije stigao Mladićev sprovod, često „kompleksira“ kad treba reći: 18 civila i 4 zarobljenika HVO-a. Narodni Reporteri ne biraju žrtve po partijskoj koristi. Biraju istinu.

To nije poziv na osvetu. To je poziv na dosljednost. Antifašizam koji vidi samo jednu stranu rata nije antifašizam — to je klijentelizam memorije. Hrvatska ima pravo tražiti da se zapovjednici odgovorni za ubojstva Hrvata sude do kraja, bez medicinskih beskonačnih odgoda koje pretvaraju pravdu u farse.

U praksi to znači: tko u Hrvatskoj još misli da je demografija „soft tema“, neka pogleda prazne razrede i pune oglase za strane radnike. ECR u Dubrovniku nije došao prodavati nostalgiju. Došao je povezati stranke koje već vladaju ili ulaze u vlade diljem Europe. Bartulica to kaže naglas. Ljevica to zove „opasnošću“. Birač to sve češće zove zdravim razumom.

Štimac zasad nije najavio listu ni stranku. I to je u redu. Bolje polako i tvrdo nego brzo i prazno. Ali signal je poslan: sportski autoriteti više ne moraju šutjeti da bi ostali „prihvatljivi“ medijskom kartelu. Narodni Reporteri pratit će je li sljedeći korak program — granica, obitelj, industrija — ili samo još jedan mikrofon. U međuvremenu poruka Dubrovnika ostaje: Europa koja želi preživjeti mora govoriti o djeci, ne samo o kvotama.

Na terenu ostaje jednostavna istina: vatrogasci ulaze u dim dok političari broje kamere. Narodni Reporteri neće izjednačiti te dvije uloge. HVZ i DVD-ovi zaslužuju logistiku, smjene, zrakoplove i kazneni progon paleža. Lokalne vlasti zaslužuju jasne protokole evakuacije koji ne ostavljaju mještane u autima dok gosti idu u dvoranu. Turizam ne smije biti alibi za kaos.

Brač je upozorenje cijeloj obali. Bura, makija, suša, ljudski nehat ili namjera — formula je poznata. Država koja nakon Gospića i Brača ne digne kaznenu i preventivnu ljestvicu šalje poruku da je pepeo normalan. Nije. Hrvatsko tlo nije potrošni materijal. Narod stoji uz vatrogasce — i traži da institucije ne stanu na pressici dok još gori makija.

Dok istraga traje, građani smiju tražiti tempo. Uhićenje, oružje, motiv — ili barem jasna informacija što se zna, a što ne. Šutnja koja traje predugo hrani glasine. Glasine hrane paniku. Panika nije red. Red je činjenica plus sankcija.

Zagreb pod Možemo! već ima Voltino kao ime upozorenja. Slavonska ne smije postati fusnota. Ako gradska vlast više energije troši na kulturne ratove nego na oružje u aveniji, prioriteti su razotkriveni. Narodni Reporteri biraju aveniju — i djecu u hodnicima. Siguran kafić i sigurna škola nisu luksuz. To je minimum za koji se plaća porez.

Za Hrvatsku lekcija nije uvoz tuđih hashtagova. Lekcija je tvrda vanjska granica, brzi azilni filter, deportacija neutemeljenih i kraj nagrade za ilegalni pokušaj. Schengen nije hotel. Schengen je ugovor o kontroli — ili je reklama. RadioGenoa snima reklamu kako puca.

Narodni Reporteri ostat će dosljedni: svaka nova snimka s kolodvora i trgova nije „ksenofobija“. To je dokazni materijal. Tko ga ignora radi salonskog imidža, odgovara biraču — u Stockholmu, Berlinu, Rimu i, ako zatreba, u Zagrebu. Suverenizam nije skandal. Skandal je politika koja narod proglašava problemom jer ne želi gledati snimke.

Zaključak

22 imena. 12 godina stanke. Novo suđenje. Hrvatska ne smije stati na pressicu. Mora pratiti ročišta, svjedoke i presudu — bez straha da će je netko nazvati „jednostranom“. Jednostranost je šutnja. Narodni Reporteri biraju glas žrtava Trusine — danas, 2. listopada i svakog dana dok presuda ne padne.

Izvori: HRT / Glas Hrvatske; Detektor.ba; N1 (11.9.2026.).