ZAŠTO PODRŽAVAM TORCIDU?

Podržavam Torcidu. Ne uvjetno, ne uz obavezno ograđivanje u svakoj drugoj rečenici i ne tek kada njezina pjesma odgovara ukusu televizijskih komentatora.

Podržavam pravo navijača da budu glasni, neugodni i provokativni. Sloboda izražavanja nije zamišljena samo za pristojne govore koje će odobriti ministar, stranačka centrala i večernji dnevnik.

Nakon utakmice Hajduka i Ajaxa gledamo poznat prizor: političari se natječu u osudama, traže se kazne, a o ljudima se govori kao da su postupci već završeni. Malo koga zanima razlika između pojedinca i skupine. Dovoljno je izgovoriti „Torcida” pa da cijela tribina završi na optuženičkoj klupi.

Gdje su granice slobode govora na tribini? Podrška Torcidi ne znači da svaki povik treba prihvatiti. Ali ni osuda pojedinog povika ne smije postati opravdanje za kolektivni progon navijača. Ako država nekoga kažnjava, mora jasno dokazati što je upravo ta osoba učinila, na kojoj zakonskoj osnovi i zašto je kazna razmjerna. Ista mjerila moraju vrijediti za sve tribine, bez obzira protiv koga su povici usmjereni.

Zašto se neki navijački povici toleriraju, a drugi ne? Zašto se ne hapsi navijače kad viču gazi, gazi Purgera ili gazi, gazi Riječana ili gazi, gazi Tovara, a hapsi ih se jer su vikali gazi, gazi Židova i to još u kontekstu Ajaxovih navijača koji sami sebe zovu Židovi, odnosno Joden.

Razlike u postupanju treba obrazložiti konkretnim okolnostima, a jednaku zaštitu osigurati svima.

Primjenjuju li policija i sudovi jednake kriterije na nasilne povike protiv različitih skupina? 

Imamo mi li jednakije od jednakijih?

E, na to ne pristajem.

Torcida nisu samo snimke koje se dva dana vrte po portalima. To su ljudi koji žive za klub, putuju, troše svoje vrijeme i novac, pjevaju kada ide i kada ne ide. Ne mora ih nitko voljeti. Ali nitko nema pravo nekoliko prizora pretvoriti u presudu svima.

Posebno mi smeta lakoća kojom se zaziva zatvor. Kao da je lišenje slobode usputna stvar. Kao da čovjek iza tih vrata nema obitelj, posao i život. Političaru je lako pred kamerom tražiti najstrožu kaznu. Neće je on služiti. A najviše u zazivanju zatvora sudjeluju srednjovječne babe koje su do prije mjesec dana tražile oslobađanje majke ubojice 3 djece u SAD-u. Babe s viškom slobodnog vremena.

U Jugoslaviji se zbog izgovorenih riječi moglo završiti pred sudom i u zatvoru. Zbog političke kritike, poruge, pjesme ili vica. Zato bi nas i danas moralo zanimati gdje završava kažnjavanje konkretnog protupravnog postupka, a počinje kažnjavanje nepoželjne riječi.

Nije svaka povijesna usporedba izjednačavanje dvaju sustava. Ali čemu nam služi iskustvo neslobode ako ćemo svaki put odustati od pitanja čim netko kaže da je tema preosjetljiva?

Živimo u 2026. godini. Država mora moći podnijeti da joj građani nisu po volji. Mora moći podnijeti grubost, porugu i provokaciju. A kada nekoga lišava slobode, mora objasniti zašto? Konkretno, pojedinačno i dokazivo. Ne zato što se podigla politička buka.

Zanimljiva je i ta iznenadna sloga i jednoumlje svih političkih aktera. HDZ, SDP, Možemo, Pupovac, manjine, Centar, Milivoj Špika, Dalija Orešković čak i Štimac.  O mnogim pitanjima ne mogu se dogovoriti ni oko početka rečenice, ali ovdje osude stižu jedna za drugom, gotovo unisono.

Koje su šanse da inače posvađani i dijametralno suprotnih stavova politički akteri odjednom svi pušu u isti rog?

Njihovo unisono osudživanje Torcide možda nije dokaz zavjere ali otvara neka pitanja oko narativa. Ali to nije razlog da mi ostali prestanemo misliti. Upravo kada prevlada jednodušnost, netko mora postaviti nepopularno pitanje: jesmo li još uvijek zainteresirani za prava onih koje osuđujemo?

I može se podržavati Torcidu bez dopuštenja političke scene.

To je moj stav. Ne tražim od navijača da postanu salonsko društvo kako bih priznao njihova prava. Ne tražim ni potvrdu televizijskih moralista da bih rekao da mi smeta kolektivno etiketiranje.

Torcida ima pravo na obranu i kada je nepopularna. Sloboda vrijedi i za ljude koji vam idu na živce. Inače nije sloboda, nego dopuštenje.