Molly Kochan i mit seksualnog oslobođenja: broj partnera nije mjera ženske slobode

KOMENTAR | Priča Molly Kochan otvara ozbiljno pitanje: zašto bi broj seksualnih iskustava bio dokaz oslobođenja? Suosjećanje prema osobi koja umire ne obvezuje nas da svaku njezinu odluku pretvorimo u društveni ideal.

U internetskoj verziji priče sve stane u nekoliko rečenica: terminalna dijagnoza, odlazak iz dugog braka i navodno gotovo 200 muškaraca. Zaključak se gotovo sam nameće: napokon je počela živjeti. Upravo taj zaključak zaslužuje kritiku. Život se ne može pošteno svesti ni na broj partnera ni na sposobnost da se vlastita intima pretvori u privlačan naslov.

Što je potvrđeno, a što se olako prepisuje

Molly Kochan preminula je 2019. u dobi od 45 godina. Nakon dijagnoze uznapredovalog raka dojke napustila je brak i krenula istraživati vlastitu seksualnost. O svojim je iskustvima razgovarala s prijateljicom Nikki Boyer. Ti su razgovori postali osnova podcasta Dying for Sex. TIME-ov razgovor s Boyer opisuje njezinu potragu za osjećajem živosti i upozorava na razlike između stvarnog života i televizijske dramatizacije.

TheWrap navodi da je brak trajao 15 godina i da je podcast objavljen 2020., nakon njezine smrti. Memoari Screw Cancer: Becoming Whole također su objavljeni 2020., prema Vogueovu prikazu njezine priče. Pisanje i snimanje za života valja razlikovati od kasnije objave.

Tvrdnju da je spavala s gotovo 200 različitih muškaraca ne prenosimo kao utvrđenu činjenicu. Broj se pojavljuje u sekundarnim i viralnim prepričavanjima, ali pregledani izvori ne pružaju dovoljno čvrstu potvrdu preciznog broja partnera. Seksualni susreti i broj različitih osoba također nisu nužno isto. Argument koji ovisi o najvećoj mogućoj brojci već je zakoračio u senzacionalizam.

Pravo na izbor nije potvrda da je svaki izbor mudar

Odrasla osoba ima pravo odlučivati o vlastitom intimnom životu. Iz toga ne slijedi da publika mora svaki takav izbor slaviti. Sloboda omogućuje odluku; sama po sebi ne odgovara na pitanje je li odluka donijela trajni mir, bliskost ili ispunjenje.

U tome je slabost popularne verzije seksualno osloboditeljskog feminizma: kada se emancipacija mjeri ponajprije odbacivanjem ograničenja, premalo prostora ostaje za pitanje čemu sloboda služi. Je li ispunjen život onaj s najviše ostvarenih želja? Ili sloboda uključuje i sposobnost obvezivanja, odricanja i čuvanja odnosa?

To je kritika jedne ideje, a ne tvrdnja da sve feministkinje misle jednako ili da Kochan predstavlja žene općenito. Njezina biografija nije dokaz za kolektivnu optužnicu. Ali ni težina njezine bolesti ne može biti argument kojim se unaprijed zatvara rasprava o poruci koju se iz te biografije izvodi.

Brak se ne može presuditi iz televizijske scene

Vogue navodi da su nakon razlaza ostali dobri prijatelji. To je važan podatak koji pojednostavljenim osudama lako promakne. Posebno je površno dugogodišnji brak pretvoriti u jednostavnu prepreku samootkrivanju. Iz javnih prikaza nemamo potpun uvid u odnos dvoje ljudi. Ne možemo proglasiti supruga krivcem za njezino nezadovoljstvo, jednako kao što ne možemo bez dokaza tvrditi da ga je prevarila.

Možemo, međutim, braniti načelo da partner nije sporedan lik u tuđoj priči o oslobođenju. Njegovo dostojanstvo i osjećaji vrijede i kada javnost suosjeća s osobom koja odlazi. Pošten razgovor o braku mora ostaviti prostor za obje osobe, umjesto da jednu automatski proglasi simbolom sputavanja.

Jednako mjerilo za muškarce i žene

Zamislimo muškarca koji nakon terminalne dijagnoze napusti dugogodišnju suprugu i krene u niz seksualnih avantura. Bi li isti komentator taj izbor nazvao hrabrim oslobođenjem? To je pitanje dosljednosti, a ne dokaz da bi svi mediji sigurno reagirali drukčije.

Ako zagovaramo vjernost, odgovornost i obzir prema partneru, te vrijednosti moraju vrijediti za oba spola. Ako branimo pravo na odlazak iz nesretnog odnosa, i ono mora vrijediti jednako. Kritika koja mijenja kriterij prema spolu osobe postaje navijanje.

Što ostane kada maknemo brojku iz naslova

Zanimljivo je da službeni opis podcasta uz seksualna iskustva naglašava prijateljstvo, smrt, oprost i pitanje kako provodimo preostalo vrijeme. Tu se otvara sadržajnija rasprava od prebrojavanja partnera. Blizina druge osobe, razgovor i skrb također su načini na koje život dobiva vrijednost.

Naš je stav da terminalna dijagnoza zaslužuje suosjećanje, a intimni izbori odraslih poštovanje njihove slobode. No od toga do proglašavanja seksualne avanture mjerilom emancipacije postoji velik korak koji ne prihvaćamo bez kritike.

Molly Kochan imala je pravo tražiti vlastiti odgovor na smrt. Javnost ima pravo propitivati poruku koja se od toga stvara. Broj partnera nije mjera slobode, kao što seksualna suzdržanost nije dokaz promašenog života.