Mlada Iva Svaguša ponovno uzburkala Facebook statusom o djedu SS-ovcu: „Za mene će uvijek biti heroj“

Mlada autorica Iva Svaguša ponovno je uzburkala hrvatski dio Facebooka. U izrazito osobnom i provokativnom statusu progovorila je o svom pradjedu Mati, pripadniku SS-a koji je tijekom Drugoga svjetskog rata prošao Istočni front i iz rata se vratio teško osakaćen.

Izvorni status Ive Svaguše pročitajte ovdje.

Svaguša ne pokušava prikriti ni ublažiti njegovu pripadnost postrojbi čiji je simbol nosio. Upravo suprotno: javno iznosi obiteljsku priču za koju zna da će izazvati burne reakcije i poručuje da Matu neće promatrati isključivo kroz uniformu koju mu je povijest upisala kao konačnu presudu.

Objava je prikupila više od 500 reakcija i stotine komentara, potvrđujući da hrvatske podjele nastale u Drugome svjetskom ratu ni osam desetljeća poslije nisu nestale.

Pradjed koji se vratio bez oka i dijela šake

Prema obiteljskoj priči koju iznosi Svaguša, njezin pradjed Mate sudjelovao je u Drugome svjetskom ratu, prošao Istočni front i Daksu te se kući vratio teško ranjen – bez oka i dijelova šake.

Nakon rata nije živio kao privilegirani pripadnik nekakve elite. Radio je na zemlji, uzgajao životinje i prehranjivao obitelj na nekoliko hektara u Hercegovini.

Svaguša ga pamti kroz prizore iz vlastitog djetinjstva: domaće krumpire, jabuke od kojih se pravila savijača, krave, svinje, konja, mačka Janka i jutarnju bijelu kavu koju joj je donosio u smeđoj staklenoj šalici.

Upravo u tom kontrastu nalazi se srž njezine objave. Javna povijest vidi uniformu i simbol. Unuka pamti starog, ranjenog čovjeka, težaka i člana obitelji kojemu je kao dijete radosno trčala u zagrljaj.

„Neću skrivati što je bio“

Svaguša otvoreno navodi da je Mate bio pripadnik SS-a i da je nosio prepoznatljive munje. Ne pokušava retroaktivno promijeniti njegov ratni put niti tvrdi da ta povijesna formacija nije bila povezana s nacističkim režimom.

Međutim, odbija prihvatiti pojednostavljenu predodžbu prema kojoj je svaki čovjek pod istom uniformom imao jednaku osobnu priču, iste motive i jednaku krivnju.

Za nju je Mate ponajprije pradjed koji se vratio osakaćen, nastavio raditi i brinuti o svojoj obitelji. „Za mene će uvijek biti heroj“, poručila je Svaguša, jasno dajući do znanja da govori iz perspektive obiteljskog sjećanja, a ne piše znanstvenu presudu o Drugome svjetskom ratu.

To je ujedno i najspornija rečenica njezina statusa. Jedni su u njoj prepoznali odanost obitelji i odbijanje naslijeđene kolektivne krivnje, dok će je drugi protumačiti kao nedopustivo romantiziranje pripadnika zloglasne vojne organizacije.

Otvorila pitanje pobjedničke povijesti

Svagušin tekst ne ostaje samo na osobnoj priči. Ona napada način na koji se u bivšoj Jugoslaviji gradila službena povijest: jedni su unaprijed proglašeni herojima i osloboditeljima, a svi s druge strane trajno su svedeni na izdajnike i zločince.

Podsjeća na poslijeratne likvidacije, jame ispunjene tijelima političkih protivnika te ljude koji su, bez pravičnog postupka, stradavali zbog stvarne ili pretpostavljene pripadnosti poraženoj strani.

Njezin stav je jasan: pobjeda u ratu nije automatski izbrisala zločine pobjednika. Osuda nacističkog režima i zločina SS-a ne zahtijeva prešućivanje komunističkih likvidacija, političkih progona i represije. Jedan zločin ne poništava drugi, niti žrtve jedne strane smiju služiti za skrivanje žrtava druge.

Osobno sjećanje nije isto što i slavljenje ideologije

Svagušina objava ne može se pošteno čitati bez razlikovanja obiteljske uspomene od političkog veličanja nacizma.

Ona ne iznosi program nacističke ideologije niti poziva na obnavljanje totalitarnog režima. Govori o čovjeku kojeg je poznavala kao člana obitelji i odbija ga se odreći zbog pripadnosti povijesno poraženoj strani.

Istodobno, činjenica da je Waffen-SS bio ključni instrument nacističkog režima ne može se izbrisati osobnim sjećanjem. Upravo zato status izaziva toliko snažne reakcije: sudaraju se intimna slika voljenog pradjeda i povijesno značenje uniforme koju je nosio.

Svagušina snaga leži u tome što taj sukob nije pokušala prikriti. Nije napisala bezopasan tekst prilagođen svima. Objavila je ono što misli, vlastitim imenom i prezimenom, svjesna da će se na nju obrušiti i oni koji nisu zainteresirani za nijanse njezine obiteljske priče.

Žestoka kritika jugoslavenske nostalgije

Poseban dio statusa posvetila je onima koji bivšu Jugoslaviju i komunistički sustav predstavljaju kao razdoblje potpune slobode, jednakosti i tolerancije.

Svaguša podsjeća na nestašice, sustav vožnje par-nepar, ograničavanje slobode govora i političku represiju. Posebno je ogorčena činjenicom da se pojedince povezane s revolucionarnim i poslijeratnim nasiljem i danas slavi kao neupitne heroje.

Njezina je poruka da Hrvatska još nije uspostavila jednake kriterije prema svim totalitarnim ideologijama i svim žrtvama.

Status koji odbija šutnju

Svaguša u nastavku povezuje obiteljsku priču sa suvremenim kulturnim i političkim sukobima. Kritizira liberalni aktivizam, feminizam, pobačaj i politiku koja, prema njezinu mišljenju, pod krinkom tolerancije guši pravo na drukčiji stav.

Njezin je jezik namjerno oštar, mjestimice grub i oblikovan tako da izazove reakciju. To nije akademski tekst niti pokušaj pomirenja dviju povijesnih interpretacija. Riječ je o osobnoj i ideološki jasno pozicioniranoj objavi.

Oštrina privlači pozornost, ali može zasjeniti ozbiljno pitanje koje je otvorila: ima li potomak pravo javno govoriti o svom pretku kao o voljenom čovjeku, čak i kada je taj predak nosio uniformu zločinačkog režima?

Odgovor mora biti potvrdan. Pravo na obiteljsko sjećanje ne znači automatsko opravdavanje ideologije, kao što povijesna osuda neke formacije ne ukida pravo obitelji da govori o pojedinačnoj ljudskoj sudbini.

Iva nije sakrila svoga Matu

U vremenu u kojem brojni javni autori svoje stavove prilagođavaju reakcijama publike, Iva Svaguša učinila je suprotno.

Nije sakrila spornu fotografiju. Nije izbrisala simbole s uniforme. Nije prešutjela gdje je njezin pradjed ratovao. Nije pokušala Matu pretvoriti u nešto što nije bio. Izložila je obiteljsku priču javnosti i prihvatila rizik osude.

Možemo se ne složiti s njezinim zaključcima. Možemo upozoriti da se osobna dobrota prema obitelji ne može upotrebljavati za rehabilitaciju nacističkih organizacija. Možemo raspravljati o tome gdje završava uspomena, a počinje romantiziranje.

Ali teško joj je osporiti otvorenost i hrabrost da progovori o temi koju bi mnogi radije trajno zaključali.

Za Ivu Svagušu Mate nije bio simbol iz udžbenika. Bio je teško ranjeni pradjed, čovjek sa zemlje i dio njezina identiteta. Povijest će suditi uniformi i režimu kojemu je pripadala. Obitelj će pamtiti čovjeka.

Cijeli izvorni status Ive Svaguše dostupan je na ovoj poveznici.