Abrahamovi sporazumi manje povijesni nego što se reklamira: „mir" koji je zapravo bio trgovina priznanjima i oružjem

Abrahamovi sporazumi iz 2020. prodani su svijetu kao povijesni mirovni proboj, trenutak u kojem arapske zemlje pružaju ruku Izraelu i okončavaju desetljeća neprijateljstva. No analiza objavljena na američkom Libertarian Instituteu, iz pera Joséa Niña, tvrdi da je stvarnost mnogo prizemnija. Kako piše, „suština priča drugačiju priču": države koje s Izraelom nikada nisu ni ratovale, ili su s njim već potajno surađivale, sada su za to dobile javne pohvale i, još važnije, opipljive nagrade.

Mir između onih koji nikad nisu ratovali

Središnja teza je jednostavna. Velik dio zemalja koje su pristupile sporazumima nikada nije bio u klasičnim arapsko-izraelskim ratovima, a s Izraelom su veze održavale i prije nego što su ih ozvaničile. Ujedinjeni Arapski Emirati, osnovani tek 1971., desetljećima su s Izraelom imali „tihe kontakte", pa čak i zajedničke vojne vježbe, primjerice na američkim manevrima Red Flag u Nevadi 2016. Bahrein je trgovinske misije s Izraelom vodio još nakon sporazuma iz Osla devedesetih, a embargo je ukinuo 2005. u zamjenu za sporazum o slobodnoj trgovini s Amerikom. Kazahstan, koji je također uvučen u priču, s Izraelom surađuje od 1992. i nikad s njim nije ratovao.

Drugim riječima, ono što je prikazano kao rođenje novih prijateljstava zapravo je bilo tek javno potpisivanje onoga što je odavno postojalo iza zatvorenih vrata.

Svatko je nešto dobio, i to konkretno

Ono što sporazume čini manje idealističkim, a više trgovačkim, jest popis nagrada koje je svaka strana odnijela kući. Autor ih nabraja redom:

• Maroko je kao glavnu nagradu dobio američko priznanje svoje vlasti nad spornom Zapadnom Saharom, dok njegove tajne veze s Izraelom sežu još prije 1967.
• Sudan je skinut s američke liste država sponzora terorizma, čime mu se otvorio pristup međunarodnom financiranju.
• UAE i Bahrein dobili su bliži pristup američkom oružju i tehnologiji te status povlaštenih partnera Washingtona.

Na sve to, podsjeća Niño, i sam Bahrein je preko procurjelih diplomatskih depeša (WikiLeaks) razotkriven kao dugogodišnji tajni suradnik izraelske obavještajne službe. Mir, dakle, nije stigao kao plod pomirenja, nego kao dio pomno posloženog paketa priznanja, ukidanja sankcija i vojnih pogodnosti.

Uloga Washingtona: ceremonija koja ozakonjuje postojeće

U toj slici Sjedinjene Države nisu posrednik koji miri zavađene strane, nego režiser koji priređuje svečanosti. Kako piše autor, američka administracija održava „javne ceremonije" koje zapravo samo ratificiraju već postojeća savezništva, a zauzvrat dijeli ono što ima, ukidanje sankcija, priznanje teritorija, trgovinske sporazume i bliži pristup američkom oružju. Sve to upakirano je u jezik mira i povijesti, jer takva ambalaža bolje prolazi kod javnosti nego suha istina o geopolitičkoj trgovini.

Zašto je to važno i nama

Ova analiza dobro se uklapa u ono što smo i sami pisali povodom nedavnih događaja oko Maroka i migrantskog vala na španjolsku Ceutu. Upravo je Maroko, jedan od potpisnika Abrahamovih sporazuma, primjer kako se iza priče o „miru" i „partnerstvu" kriju vrlo tvrdi interesi, oružje, obavještajna suradnja, priznanja teritorija i poluge pritiska. Kada se skine sjaj velikih riječi, ostaje ono što međunarodna politika oduvijek jest: trgovina moći, u kojoj se mir proglašava onda kada svima odgovara da postojeće savezništvo napokon izađe na svjetlo dana.

Tekst prenosi i sažima analizu Joséa Niña objavljenu na The Libertarian Institute (prosinac 2025.). Riječ je o autorskom, kritičkom osvrtu na američku vanjsku politiku; navedene činjenice (priznanje Zapadne Sahare, skidanje Sudana s liste, ranije tajne veze) javno su dokumentirane, dok su ocjene i interpretacije stav autora izvornog članka.