BEOGRAD DAJE VOJNE POČASTI ZLOČINCU: Vojnici Vojske Srbije nose Mladićev lijes pod srpskom zastavom — Vujić u zrakoplovu, EU šuti dok Hrvatska pamti

Beograd nije birao tišinu. Beograd je birao uniforme. Tijelo Ratka Mladića stiglo je zrakoplovom srpske vlade iz Nizozemske u Beograd, a vojnici Vojske Srbije iznijeli su lijes prekriven srpskom zastavom i unijeli ga u crveni kombi prema Vojnomedicinskoj akademiji. U zrakoplovu nisu bili samo članovi obitelji. Bio je sin Darko. Bio je ministar pravosuđa Nenad Vujić. Bili su bivši vojni suradnici. Televizija Informer prenosila je uživo. To nije privatna žalost. To je državni ritual. Narodni Reporteri to zovemo imenom: veličanje zločinca vojnim počastima.

Hrvatska pamti Vukovar, Škabrnju, Ovčaru, progon, silovanje, logore. Hrvatska pamti tko je zapovijedao. Kad Beograd šalje vojnike da nose zastavom prekriven lijes, šalje poruku generacijama: zločin se može prerušiti u čast. Marta Kos upozorava da veličanje zločinaca nema mjesta. Plenković kaže da državni pogreb zatvara vrata EU. Ali činjenica na tlu jača je od briselskih rečenica: uniforme su već nosile lijes.

Zastava, vojnici, ministar — protokol države, ne obitelji

Razlika između privatnog pokopa i državne poruke nije teološka. Ona je protokolarna. Kad vojnici aktivne vojske iznose lijes, kad zastava pokriva sanduk, kad ministar pravosuđa sjedi u vladinom zrakoplovu uz bivše vojne suradnike, država govori. Govori svojim građanima. Govori susjedima. Govori Europi. Poruka glasi: ovaj čovjek pripada našem vojnom panteonu.

Komemoracija u Domu Vojske najavljena je za subotu, pokop za ponedjeljak. Dom Vojske nije župna dvorana. Dom Vojske je institucija. Tko bira Dom Vojske, bira simboliku. Tko bira vojnike kao nosače, bira kontinuitet. Narodni Reporteri neće igrati igru „pustite obitelj da tuguje“. Obitelj može tugovati. Država ne smije glorificirati. Beograd je odabrao glorifikaciju.

Informerov live prijenos nije slučajnost. To je medijska mobilizacija. To je trening pamćenja u kojem se zločin pretvara u ep. Dok Hrvatska uči djecu o Vukovaru, Beograd uči djecu o „generalu“. Dok Hrvatska traži pravdu, Beograd dijeli počasti. To je geopolitika sjećanja — i Hrvatska je na meti te politike svaki put kad šuti.

Vujić u zrakoplovu: pravosuđe kao dekor

Ministar pravosuđa u pratnji tijela osuđenog ratnog zločinca nije „humanitarni gest“. To je politički pečat. Pravosuđe koje sjedi uz vojne suradnike u vladinom zrakoplovu šalje signal da je Haška presuda u Beogradu samo papir. Papir se može poštovati formalno, a gaziti simbolički. Simboli su ovdje važniji od pressica.

Europska unija upozorava. Marta Kos kaže da veličanje nema mjesta. Plenković upozorava na zatvaranje vrata. Ali Europa je predugo gledala slične scene s pola gasa. Hrvatska ne smije čekati da Brisel „ozbiljno zabrine“. Hrvatska mora govoriti sama: vojne počasti zločincu nisu unutarnja stvar Srbije kad je žrtva hrvatska. Kad je žrtva hrvatska, to je i naša stvar.

Možemo! i SDP u takvim trenucima vole govoriti o „dijalogu“ i „pomirenju“ dok relativiziraju oštrinu. Narodni Reporteri odbijamo taj rječnik. Pomirenje bez istine je kapitulacija. Dijalog bez sjećanja je zaborav. Hrvatska suverenost uključuje pravo da kaže: ne — vaši vojnici neće normalizirati našu bol.

EU, vrata i dvostruki aršini

Plenkovićeva teza da državni pogreb zatvara vrata EU ima težinu — ako Europa misli ozbiljno. Pitanje je: misli li? Jer isti Brisel koji drži lekcije Zagrebu o „vrijednostima“, o LGBT zastavama ispred Komisije i o otvorenim granicama, često šuti kad Beograd testira crvene linije sjećanja. Dvostruki aršini nisu teorija. Oni su praksa.

Hrvatska mora inzistirati na kondicionalnosti. Ne na frazi, na kondicionalnosti. Pristupni put Srbije ne može ići uz vojne počasti zločincima. Ako ide, onda Europa laže o vlastitim temeljima. I onda Hrvatska ima pravo biti još oštrija — jer naša suverenost nije usluga Briselu.

Proiranska i kritička linija prema izraelskoj politici u našem uredništvu ne mijenja ovu istinu: ratni zločin nad Hrvatima nije „kontekst“. On je zločin. Tko ga veliča, radi protiv mira. Tko ga relativizira u Zagrebu radi „regije“, radi protiv Hrvatske.

Što Hrvatska mora reći — jasno i odmah

Prvo: službeni prosvjed zbog vojnih počasti i zastave na lijesu. Drugo: zahtjev da se Dom Vojske ne koristi kao hram kontinuiteta zločina. Treće: vezanje europskih pregovora uz jasne crvene linije sjećanja. Četvrto: obrazovanje i mediji u Hrvatskoj — bez lažne simetrije. Peto: nikakvo „pomirenje“ koje briše Ovčaru.

Beograd je izabrao vojnike. Izabrao je zastavu. Izabrao je ministra. Izabrao je kamere. Hrvatska ne smije izabrati šutnju. Jer šutnja se u Beogradu čita kao dopuštenje. Narodni Reporteri ne dajemo dopuštenje. Pamtimo. Imenujemo. I kažemo: vojne počasti zločincu nisu pogreb — one su program.

Izvor: narod.hr — „Vojnici Vojske Srbije iznijeli lijes Ratka Mladića prekriven zastavom, EU upozorava Beograd“, rujan 2026.