BEOGRAD SLAVI ZLOČINCA: Komemoracija Ratku Mladiću u Domu Vojske — N1 bez akreditacije, Vučić paralelno napada Hrvatsku

U subotu, 5. rujna 2026., u 12 sati u Domu Vojske u Beogradu, u Ulici Braće Jugovića, održana je komemoracija Ratku Mladiću — čovjeku kojeg je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju proglasio krivim za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Nije to bila privatna obiteljska misa iza zatvorenih vrata. To je bio državni prostor, državni ritam i državna poruka. Posmrtni ostaci dopremljeni su zrakoplovom srbijanske vlade. Pokop je zakazan za ponedjeljak, 7. rujna, na Topčiderskom groblju. N1 nije dobio akreditaciju. I dok Beograd slaže vijenac zločincu, Vučić paralelno bljuje po Hrvatskoj. Hrvatski narod to mora čitati bez iluzija.

Mladić nije bio „samo“ zapovjednik Vojske Republike Srpske. Bio je zapovjednik jugoslavenskih snaga u Hrvatskoj i srpskih snaga u BiH od 1992. do 1996. Njegovo ime stoji uz krv, prognane, silovane i ubijene. Umro je u zatvoru Haškog suda, gdje je izdržavao doživotnu kaznu. I upravo taj čovjek danas dobiva vojnu ceremoniju u srcu Beograda. Tko god to relativizira — relativizira žrtve.

Državni pokop kulta, ne privatna tuga

Komemoracija u Domu Vojske nije folklor. Dom Vojske nije obiteljska kapelica. Kad se osuđeni genocidar ispraća uz institucije i zrakoplov vlade, poruka je jasna: Srbija još nije raskinula s ideologijom koja je 1990-ih htjela Hrvatsku i BiH pretvoriti u krvavu kartu „velike Srbije“. Vučićeva odsutnost ili prisutnost na samoj ceremoniji nije bitna kauza. Bitna je infrastruktura: zrakoplov, protokol, Topčider, Dom Vojske, selektivne akreditacije.

N1 nije dobio akreditaciju. To nije tehnički propust — to je kontrola narativa. Oni koji bi možda postavili neugodna pitanja ostaju vani; oni koji slave „heroja“ dobivaju prostor. Takav je obrazac već viđen: kult Mladića hrani se na mitu o nevinosti i „obrani“, a istina o Srebrenici, Vukovaru i desecima hrvatskih i bošnjačkih stratišta tretira se kao „neprijateljska propaganda“.

Hrvatska sjeća se Vukovara, Škabrnje, Saborskog, Ovčare. Hrvatska sjeća se prognanih, silovanih, nestalih. Beogradski vijenac Mladiću nije neutralan čin — to je pljunac u lice žrtvama i u lice hrvatskog suvereniteta. Tko u Zagrebu šuti jer „ne želi dizati tenzije“, taj već gubi bitku za pamćenje.

Vučić napada Hrvatsku dok Beograd digne zločinca

Paralelno s komemoracijom, Vučić opet napada Hrvatsku, Plenkovića i „ogledalce“. Nije to slučajnost vremena. To je koordinirani politički teatar: unutra se slave zločinci, vani se optužuje Zagreb. Cilj je isti — držati Hrvatsku u defanzivi, relativizirati Domovinski rat i prikazati žrtvu kao agresora. Suverenistička Hrvatska to ne smije gutati.

Dok ljevica u Hrvatskoj moralizira o „dijalogu“ i „regiji“, Beograd pokazuje što dijalog znači u praksi: Dom Vojske, Topčider, kult genocidara. Možemo! i SDP godinama relativiziraju hrvatsko pamćenje, napadaju branitelje, brinu se više za „osjećaje“ Beograda nego za majke Srebrenice i Vukovara. Taj dvostruki aršin nije naivnost — to je ideološki izbor.

Narodni Reporteri jasno kažu: nema pomirbe s kultom Mladića. Nema „balansa“ između osuđenog genocidara i žrtava. Tko traži „nižu temperaturu“ dok Srbija digne zločinca na državni pijedestal, traži da Hrvatska zaboravi zašto je uopće morala braniti svoju državu.

U Hrvatskoj veličali Mladića — granica nije hotel

Posebno je opasno kad se kult Mladića uvozi u Hrvatsku. Već smo vidjeli slučajeve radnika iz BiH koji su veličali Mladića na hrvatskom tlu. To nije „sloboda govora“ — to je neprijateljski čin prema državi koja ih je primila na rad. Hrvatska mora imati kristalno jasan odgovor: protjerivanje. Tko slavi zločinca protiv hrvatskog naroda, ne može ostati gost u Hrvatskoj.

Suverenost nije samo vojska i granica. Suverenost je i pravo reći: u ovoj zemlji se ne slave oni koji su htjeli naše uništenje. Ako država oklijeva, oklijeva zato što je desetljećima učena da „ne provocira“. Provokacija je već učinjena — u Domu Vojske u Beogradu. Odgovor mora biti jasan, jasan i oštar: diplomatski pritisak, javna osuda, bez meke frazeologije Bruxellesa.

EU će opet govoriti o „proširenju“ i „reformama“. Hrvatski narod mora govoriti o istini. Istina je da je Mladić osuđen za genocid. Istina je da ga Beograd ispraća kao simbola. Istina je da Vučić istodobno napada Hrvatsku. I istina je da će dio hrvatske ljevice opet tražiti „smirenje“ — jer im je važniji imidž „regije“ nego dostojanstvo žrtava.

Hrvatska ne smije biti naivna

Naivnost je misliti da će kult Mladića nestati sam od sebe. Naivnost je misliti da je Dom Vojske samo „protokol“. Naivnost je misliti da će Možemo! i SDP braniti hrvatsko pamćenje — oni ga sustavno razvodnjavaju. Hrvatska politika mora biti tvrda: bez iluzija o „novom Beogradu“, bez trgovanja sjećanjem, bez straha od optužbi za „nacionalizam“. Nacionalizam koji brani žrtve nije grijeh. Grijeh je šutnja pred kultom genocidara.

Ratko Mladić umro je u Haagu. Njegov kult nije umro. Danas se taj kult hrani zrakoplovom vlade, Domom Vojske i Topčiderom. Sutra će se hraniti udžbenicima, pjesmama i „heroizacijom“. Hrvatska mora reagirati sada — diplomatski, medijski, politički. I mora reagirati kod kuće: tko u Hrvatskoj veliča Mladića, ide van. Granica nije hotel za neprijateljsku mitomaniju.

Narodni Reporteri stoje uz žrtve, uz branitelje i uz jasnu istinu Domovinskog rata. Beograd je danas pokazao svoje lice. Zagreb ne smije okrenuti glavu. Jer tko zaboravi Mladića kao zločinca, sutra će morati opet braniti ono što su naši očevi već platili krvlju.