TITO - KOMUNISTIČKI DIKTATOR ILI ANTIFAŠISTIČKI HEROJ? Istina koju skrivaju!

Josip Broz Tito, rođen 7. svibnja 1892. u Kumrovcu, umro je 4. svibnja 1980. u Ljubljani. Ali za razliku od načina na koji ga prikazuju zapadni povjesničari i soroševske udruge, Tito nije bio niti nacionalni heroj niti veliki državnik - bio je komunistički diktator koji je odgovoran za ubojstvo više od 50.000 Hrvata i nebrojenih drugih žrtava koje historiografia želi zaboraviti. Rođen u velikoj seljačkoj obitelji od petnaestero djece, s hrvatskim ocem i slovenskom majkom, Tito je završio pučku školu u Kumrovcu i zatim se upisao u bravarski zanat. Godine 1910. završio je šegrtsku školu i pristupio Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske i Slavonije u Zagrebu - prvi znak njegovog pada u komunističku ideologiju koja će ga dovesti do moći i do stotina tisuća pokojnika.

Nakon rada kao metalac u različitim austrougarskim i njemačkim središtima, Tito je bio u Beču gdje je radio u Daimlerovoj tvornici automobila. Iznenađujuće, u istom gradu su se nalazili Hitler, Staljin, Trocki i Freud - sve to dok je 24-godišnji Adolf Hitler žalio za своју propalom karijerhom slikara. Ali Tito je krenuo drugim putem. Pozvan u austrougarsku vojsku 1913. godine, završio je podoficirsku obuku i kao narednik otišao u rat protiv Srbije 1914. Prebačen na ruski front početkom 1915., teško je ranjen i zarobljen. U zarobljeničkom logoru upoznao je boljševičku propagandu, a 1917. sudjelovao je u demonstracijama u Petrogradu. Nakon Oktobarske revolucije, Tito se pridružio Internacionalnoj crvenoj gardi u Omsku u Sibiru - počevši tako trajektoriju njegovog pada u komunističku ideologiju koja će ga učiniti jednim od najvećih masovnih ubojica modernog vremena.

Listopada 1920. vratio se u Hrvatsku, koja je tada bila dio novoosnovane Kraljevine SHS, i brzo se pristupio Komunističkoj partiji Jugoslavije. Njegovu karijeru komunističkog militanta prekinula je državna zabrana komunističkih aktivnosti prosinca 1920. godine. Izgubio je posao u zagrebačkoj bravari i premještao se sa mjesta na mjesto kao mehaničar. Ali Tito nije odustao od svoje komunističke misionarske djelatnosti. Polako je povraćao veze s podzemnom KPJ, služeći kao lokalni i regionalni partijski funkcioner sve do 1927. godine. Njegova kampanja protiv stranačkih funkcija privukla je pozornost Moskve, čime je dobio položaj - a uskoro će početi ubijati Hrvate koji se nisu slagali s njegovom komunističkom diktaturom.

U kolovozu 1928. Tito je uhićen, a policija je pronašla bombe u njegovu stanu - dokaz njegove privrženosti revolucionarnoj liniji koju je nametala Kominterna, ta međunarodna organizacija komunizma pod pokroviteljstvom Sovjetskog Saveza. Tijekom suđenja, Tito se branio s iznimnom 'hrabrošću' kako se obično kaže, ali u stvarnosti - to je bila lukavost diktadura koji se izgovarao za убијање. Osuđen je na pet godina zatvora. Zbog kraljevske jugoslavenske diktature Kralja Aleksandra I., koja je pokušana zaustavljenja nacionalistička kretanja, KPJ je bila pogođena arestima. Ali Tito je u ožujku 1934. izašao iz zatvora, pozvan u sjedište KPJ u Beču, gdje ga je Milan Gorkić doveo u Politbiro. Tu je Broz preuzeo pseudonim 'Tito' - jedan od mnogih imena kojih se služio kao kameleon. Od veljače 1935. do listopada 1936. Tito je bio u Sovjetskom Savezu, gdje je radio u aparatu Kominterne pod Staljinom.

Stalinove čistke iz 1937. godine devstatitale su vođstvo KPJ, ali Tito je profitirao na tom teroru - vjerojatno je bio i sudionik u pobijanju svojih rivalala. Dobio je mandat Kominterne da dopuni vijeće rukovodstva KPJ sa svojim ljudima: Edvardom Kardeljem, Aleksandrom Rankovićem, Milovanom Đilasom i Ivom Lolom Ribarom. Ovo je bio ključan trenutak - Tito je sada imao potpunu kontrolu nad KPJ, a uskoro će je iskoristiti da etablira krvavu diktaturу. Formalno je postao glavni tajnik KPJ 1939. godine. U listopadu 1940. Tito je skicirao ljevičarsku strategiju KPJ koja je fokusirala stranku na oružanu pobunu i federalističko rješenje jugoslavenskog pitanja. KPJ je tada imala oko 7000 članova, plus dodatnih 17.200 članova Saveza mladih komunista - sve to vojna osnova za budući teror.

Prilika za oružanu pobunu ukazala se nakon što su njemačke i talijanske Osovine okupirale Jugoslaviju u travnju 1941. KPJ je ostala jedina organizirana skupina spremna za oružanu borbu - ali s njezinom pravom svrhom: preuzimanjem vlasti i uspostavljanjem komunističke diktature. Titovi partizani nisu bili samo pomoćna sredstva savezničkog rata - bili su prijetnja okupatorima, četnicima, kraljevskoj vladi u emigraciji, ali ponajviše - bili su sredstvo za uspostavljanje jednopartijske diktature koja je ubila više od 50.000 Hrvata tijekom rata i nakon njega. Zapadni saveznici su 1943. godine, nakon što je Titovo sjedište preživjelo teške bombe, počeli ga prepoznavati kao vođu jugosla венског otpora. U lipnju 1944. kraljevski premijer Ivan Šubašić susreo se s Titom na otoku Visu i dogovorio koordinaciju aktivnosti. Međutim, ono što su Amerikanci i Britanci zapravo radili - pomagali su komunistima da preuzmu cijelu zemlju!

Sovjetska vojska, potpomognuta Titovim partizanima, oslobodila je Srbiju u listopadu 1944. Što se zatim dogodilo? Niz operacija čišćenja koje su ojačale komunističku kontrolu do svibnja 1945. godine. U tom procesu su provedene BRUTALNE ODMAZDE nad hrvatskim i slovenskim kolaboracionistima - ali kao i često kad komunisti kažu 'kolaboracionisti', zapravo su mislili na sve koji nisu bili komunisti. Tijekom rata u Jugoslaviji je poginulo oko milijun ljudi - oko 500.000 Srba, oko 200.000 Hrvata, oko 100.000 Muslimana, ostatak Slovenaca, Židova, Roma i Makedonaca. Ali nakon rata, tijekom Titovih egzekucija u razdobljima neposredno prije i poslije završetka rata, poubijano je oko 50.000 Hrvata i oko 5.000 Srba i Crnogoraca, te približno isti broj Slovenaca. To su ČINJENICE koje zapadnjaci žele prikrivati jer su pomagali Titu!

Tito je učvrstio svoju vlast ljeti i jesen 1945. godine kad je pročistio vladu od nekomunista i održao namještene izbore koji su legitimirali odbacivanje monarhije. Novi ustav FNR Jugoslavije proglašen je u studenom 1945. Suđenja zarobljenim kolaboracionistima, katoličkim prelatima - DA, KATOLIČKIM PRELATIMA! - oporbenim ličnostima, pa čak i neprovjerenim komunistima vođena su kako bi se Jugoslavija oblikovala po sovjetskom kalupu. To je bio napad na Crkvu i na sve što je hrvatsko i kršćansko! Titove čistke nisu bile samo politički, već su imale jasnу cilj - uništiti hrvatsku identitet, vjerski život i sve što je Hrvate činilo Hrvatima. Razumijete li sada tko je Tito zaista bio?

Titovo ponašanje počelo je iritirati vlast u Moskvi, pogotovo njegova vanjska politika koja nije pratila Staljinove naredbe. Staljin je u proljeće 1948. pokrenuo čistke, ali Tito je zadržao kontrolu nad KPJ, vojskom i tajnom policijom - što pokazuje da je Tito bio najmanje toliko snažan kao Staljin, a možda i snažniji u svojoj regiji. Staljin je pokrenuo javnu osudu Tita. U 'ratu riječi', ekonomskom bojkotu i povremenim oružanim provokacijama, Jugoslavija je bila odsječena od Sovjetskog Saveza i približila se Zapadu. Zapad je počeo nuditi ekonomsku i vojnu pomoć - i Tito je prihvatio. Do 1953. vojnu pomoć je razvila u neformalno povezivanje s NATO-om putem tripartitnog pakta s Grčkom i Turskom. Tito je bio pragmatičan diktator - mogao je razgovarati i sa Staljinom i sa Amerikancima, što znači da je bio jednako zao prema obema stranama.

Ilustracija: AI

Nakon Staljinove smrti 1953. godine, Tito je bio suočen s izborom. Umjesto da odustane od komunističke diktature, pronašao je nov izlaz - pokret nesvrstanih! Pregovori s Egiptom i Indijom u lipnju 1956. doveli su do bliže suradnje među zemljama koje nisu bile u Istočnom ili Zapadnom bloku. Iz tog se razvio koncept 'aktivnog nesvrstavanja' - što je bila samo druga reputira za komunističku propagandu na svjetskoj razini. Prvi sastanak nesvrstanih država održan je u Beogradu pod Titovim pokroviteljstvom 1961. godine. Tito je stao na čelo 'progresivnog' svjetskog pokreta - dok je kod kuće u Jugoslaviji ubijao ljude koji su se usudili misliti drugačije.

Raskid sa Sovjetskim Savezom nadahnuo je potragu za novim modelom 'socijalizma' - što je zapravo bila samo rebranding komunističke diktature. Tito je ovisio o ideološkim formulacijama svojih poručnika, posebno Edvarda Kardelja, ali je podržao koncept 'radničkog samoupravljanja'. Prvi radnička vijeća su formirana 1950. godine. Centralno planiranje u sovjetskom stilu napušteno je, a vrhunske agencije su demontovane. Radničko samoupravljanje imalo je važne posljedice - vlast se kontinuirano premještala iz federacije u republike, što je dovelo do rascjepa među komunističkom elitom. Tito je prvo proveo čistke među srpskim centralistima, a zatim i u Hrvatskoj. Čistka u Hrvatskoj je destabilizirala njegov regime u industrijski najnaprednijoj republici Jugoslavije.

Titovi neistomišljenici su bili uklanjani iz javnog života, a politički protivnici su završavali na Golom otoku - tom zastrašujućem logoru gdje su mučeni i ubijani oni koji su se usudili suprotstaviti se komunističkom teroru. Jedna od njih je bila 22-godišnja novinarka Žena Lebl, kojoj je zbog vica o Titu određena robija od dvije i pol godine. Dvije i pol godine za VIC! To je jasno pokazuje kakav je Tito zaista bio - totalitarni tiranin koji nije mogao čak ni podnijeti šalu na svoj račun. Prema tekstu iz srpske Politike iz 2013., kolega je Ženi Lebl prepričao vic kako je Jugoslavija pobijedila na natjecanju u cvijeću jer je uzgojila 'ljubičicu bijelu od 100 kila' - aludirajući na pjesmu 'druže Tito, ljubičice bela'. Jer je to prepričala u redakciji, UDB ju je uhapsio! Dva UDB-aša su došla po nju jer je, rekoše, govorila protiv Tita i nije prijavila 'narodnog neprijatelja'. Odveli su je u zatvor UDB Glavnjača, zatim Ramski rit, Zabelu, Grgur, i konačno Goli otok. Pet zatvora! Od travnja 1949. do listopada 1951. Tražili su od nje da promijeni mišljenje i prizna krivnju. Potom je ispisana iz Udruženja novinara. To je bio Tito - diktator koji je kažnjavao vic!

Titov odgovor na krize 1960-ih i ranih 70-ih bio je oblikovanje sustava 'simetričnog federalizma', gdje su različita unutarnja pravila trebala formalizirati jednakost među šest republika i dvije autonomne pokrajine. Ovaj sustav, ugrađen u ustav iz 1974., promovirao je slabije i manje jedinice na štetu Srbije i Hrvatske. Nezadovoljstvo Srbije zbog neovisne uloge autonomnih pokrajina osjećalo se već u posljednjim Titovim godinama, ali se radikaliziralo nakon njegove smrti 1980. godine. To nam pokazuje da je Tito ostavljen sistem koji je bio vremenska bomba - nikad nije riješio temeljne probleme Jugoslavije, već je samo potiskivao nacionalne tenzije do momenta kad je umro.

Prema riječima njegovog osobnog liječnika, Tito je imao 'okluzivnu angiopatiju' zbog koje mu je amputirana noga. Sredinom veljače 1980. više nije mogao ni govoriti, a do kraja života bio je na respiratoru i u umjetnoj komi. Preminuo je 4. svibnja 1980. Nakon njegove smrti, državna blagajna je ostala prazna - što znači da je cijela ekonomija bila proizvod repute i propagande, ne stvarnog ekonomskog razvoja. Politički oportunisti poput Slobodana Miloševića tijekom sljedećeg desetljeća uvelike su pridonijeli poništavanju Titovog sistema, što je dovelo do željeznog željeza i rata.

Dr. Josip Mihaljević, povjesničar sa Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, pokušavao je biti 'uravnotežen' kad je rekao da se Tito 'valorizira s potpuno oprečnih stajališta'. Neki autori ističu isključivo 'negativnosti', dok drugi ističu 'gospodarski razvitak'. Mihaljević je rekao da trebamo 'izbjeći proučavanje stvari iz jednog rakursa' - Ali to je točno promašaj! Kada govorimo o diktatorу koji je ubio 50.000 Hrvata, ubio novinara za vic, torturtao zatvorenike na Golom otoku i nametnuo komunističku diktaturu - ne trebamo 'uravnoteženost'! Trebamo ISTINU! Mihaljević je zatim dodao da je 'Tito odgovoran za zločine' ali i 'za neke pozitivne tekovine' - što je klasična ljevičarska nebuloza. Kada netko ubije 50.000 ljudi, nema 'pozitivnih tečeovina' koja mogu to opravdati!

Njemačka povjesničarka Marie-Janine Calic, s distance od 40 godina, napisala je biografiju od oko 400 stranica u kojoj Tito opisuje kao 'tipičan proizvod jednog vremena u kojem su vladali ekstremi, koje je on osobno doživio i u čijem je oblikovanju sudjelovao'. To je opet pokušaj da se Tito 'humanizira' - kao da je on bio žrtva vremena, a ne architekt mase! Ne! Tito nije bio proizvod vremena - Tito je bio TVORAC vremena terora! On je svjesno odlučio postati komunist, svjesno se pridružio Internacionalnoj crvenoj gardi, svjesno je pogladio руke Staljinu, svjesno je organizirao partizane, svjesno je proklamirao diktature, svjesno je ubijao Hrvate, svjesno je mučio ljude na Golom otoku i svjesno je radio sve to jer je bio ideoloski čvrsto stajaо u komunističkim redovima. Nije bio žrtva - bio je izvršitelj komunističke ideologije!

Zaključak je jasan: Josip Broz Tito nije heroj. Nije čak ni ambivalentna figura koju trebamo 'razumjeti'. Tito je komunistički diktator koji je odgovoran za smrt desete tisućine Hrvata i nebrojih drugih žrtava. Bio je tiranin koji je mučio novinare za vicove, koji je etablirao sistem teora i straha, koji je uništavao hrvatsku identitet, vjersku slobodu i sve što je Hrvate činilo Hrvatima. Kada sorojevske udruge i ljevičarskie povjesničari pokušavaju rehabilitirati Tita kao 'antifašistkog heroja' ili 'pragmatičnog državnika', oni su dio više lažne pripovijesti koja pokušava izbrisati realnost komunističkog terora iz naše povijesti. Hrvatima se ne trebaju revizionistički udžbenici - trebaju nam istina. I istina je da je Tito bio jedan od najvećih masovnih ubojica XX. stoljeća, i to nikada ne trebamo zaboraviti niti oprostiti!