UBIJEN JE DOK JE HRVATSKOJ OSTAVLJAO ISTINU: Gordan Lederer, heroj iza objektiva

Na brdu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice 10. kolovoza 1991. smrtno je ranjen Gordan Lederer, snimatelj Hrvatske televizije čiji su kadrovi postali jedan od najsnažnijih vizualnih zapisa Domovinskog rata. Nije nosio pušku. Njegovo oružje bila je kamera, a njegova zadaća sačuvati istinu o ljudima koji su branili Hrvatsku. Imao je samo 33 godine.

Postoje ljudi čiji se život ne može mjeriti samo godinama koje su proživjeli. Njihov trag ostaje u djelima, u ljudima kojih su se dotaknuli i u istini koju su sačuvali za buduće naraštaje. Gordan Lederer pripada upravo takvim ljudima.

Kada je 1991. Hrvatska prolazila kroz prve mjesece otvorene velikosrpske agresije, Lederer nije ostao u sigurnosti televizijskog studija. S kamerom je odlazio među hrvatske branitelje, u razorena sela i na područja izložena napadima. Snimao je ljude koji su branili svoje domove, ali i strah, razaranja te patnju civila. Zahvaljujući njemu, prizori koje bi rat možda zauvijek progutao ostali su sačuvani.

Dječak iz Zagreba zaljubljen u fotografiju i film

Gordan Lederer rođen je 21. travnja 1958. u Zagrebu. U rodnom gradu završio je osnovnu školu, a potom pohađao X. gimnaziju „Ivan Supek“. Od mladosti su ga privlačili fotografija, televizija, film, tehnika, povijest i arheologija.

Završio je školu za fotoreportere Jugoslavenskog instituta za novinarstvo u Beogradu, a nakon povratka u Zagreb upisao je Fakultet strojarstva i brodogradnje. Na trećoj godini odustao je od tog studija jer ga je život snažnije vodio prema filmu i televizijskoj slici. Akademske godine 1983./1984. upisao je Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je 1989. završio studij filmskog i televizijskog snimanja.

Još kao student, zajedno s Mojmirom Koničem, režirao je i snimio animirano-eksperimentalni film „Muybridge i comp.“. Film je 1986. nagrađen Prvomajskom nagradom Sveučilišta te nagradom za najbolji debitantski film na festivalu dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu. Diplomirao je dokumentarnim filmom „Samoća“.

Od Croatia filma do Hrvatske televizije

Između 1986. i 1989. Lederer je radio u Croatia filmu kao asistent trik-snimatelja i snimatelj. Istodobno je radio kao fotoreporter i vanjski suradnik više tadašnjih novina. Godine 1986. upisao je i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, povezujući zanimanje za povijest s fotografijom i dokumentarnim filmom.

Nakon završetka Akademije 1989. zaposlio se na tadašnjoj Radioteleviziji Zagreb, kasnijoj Hrvatskoj radioteleviziji. Snimao je dokumentarne, arheološke, povijesne i putopisne priloge, među kojima su bili „Turska kosa“, „Bunja“, „Castrum Justiniani“, „Najstarije Topusko“, „Lička Zrmanja“, „Hercegovina danas“ i „Vodeničarstvo u Zagrebu“.

Sudjelovao je i u zahtjevnom snimanju dokumentarnog filma „Tunguska katastrofa“ tijekom ekspedicije u Sibiru. Takvi su zadaci pokazivali njegovu stručnost, snalažljivost i spremnost da ode ondje gdje se priča doista događa.

Ratno iskustvo prije Domovinskog rata

Početkom 1991. Lederer je sa suradnicima boravio na području iransko-iračke granice. Snimao je stradanja Kurda i posljedice rata za dokumentarne filmove „Kurdska kolijevka traži utočište“ i „U zemlji pustinjskih oluja“.

To ga je iskustvo dodatno uvjerilo da novinar i snimatelj imaju obvezu svijetu pokazati što rat čini običnim ljudima. Nije ga zanimala samo borba. Zanimali su ga prognanici, starci, djeca, ranjenici i ljudi koji su preko noći morali postati branitelji.

Kamera na prvim crtama obrane Hrvatske

Početkom Domovinskog rata Gordan Lederer snimao je u Kninu, Kruševu, Kijevu, Lovincu, Pakracu, Vinkovcima, Vukovaru, istočnoj Slavoniji, Banovini i hrvatskom Pounju. Njegova kamera bilježila je Hrvatsku u jednom od najtežih trenutaka njezine povijesti.

Na terenu nije bilo sigurnih položaja ni jasne crte bojišta. Novinari i snimatelji kretali su se uz branitelje, često bez odgovarajuće zaštitne opreme. Lederer je razumio da snimka može postati dokaz. Znao je da se vodi borba ne samo za hrvatski teritorij nego i za istinu o onome što se u Hrvatskoj događalo.

Posljednji zadatak na brdu ÄŒukur

Dana 10. kolovoza 1991. Gordan Lederer nalazio se na području Hrvatske Kostajnice. Njegov posljednji zadatak bilo je snimanje hrvatskih branitelja u obrani Pounja, za dokumentarac „Ophodnja u suton“.

Na brdu Čukur izišao je iz zaklona kako bi snimio branitelje na padini. Kroz tražilo kamere pratio je njihovo kretanje i nastavio raditi usred stvarne borbe. Tada je pogođen snajperskim metkom. Prema izvještajima o događaju, nakon prvog pogotka ponovno je napadnuto područje na kojem je ranjen.

U njegovo izvlačenje uključilo se 15 pripadnika 1. gardijske brigade Tigrovi. Među njima je bio i Tomo Medved, kasniji general i ministar hrvatskih branitelja. Pod vatrom su uspjeli doći do teško ranjenog snimatelja i izvući ga s opasnog područja.

Ledereru je bila potrebna hitna medicinska pomoć. Prema HRT-ovim izvještajima i kasnijim svjedočenjima, tadašnji general JNA Andrija Rašeta nije dopustio helikopterski transport do zagrebačke bolnice. Lederer je prema Zagrebu prevožen cestom, ali je tijekom transporta preminuo.

Imao je 33 godine. Iza njega su ostale supruga Ana i malena kći Petra, ali i snimke koje su postale dijelom povijesnog pamćenja hrvatskog naroda.

Pravda koja nije dočekana

Za napad u kojem je Lederer smrtno ranjen vođeni su kazneni postupci. Prema službenom očitovanju Državnog odvjetništva, optuženik je 1999. bio osuđen za ubojstvo na 15 godina zatvora. Nakon žalbenog postupka optužba je ipak odbijena jer je zaključeno da je riječ o već presuđenoj stvari: raniji postupak pred Vojnim sudom bio je obustavljen primjenom Zakona o općem oprostu.

Zbog takvog pravnog raspleta za Ledererovu smrt nitko nije pravomoćno kažnjen. Taj je ishod ostavio dubok osjećaj nepravde kod njegove obitelji, kolega i hrvatske javnosti.

„Banijska ratna praskozorja“

Nakon Ledererove smrti od materijala koji je snimio na Banovini nastao je videozapis „Banijska ratna praskozorja“. Spot je osmislio i realizirao redatelj Dražen Iričanin. Uz pjesmu „Brothers in Arms“ britanske grupe Dire Straits, Ledererovi kadrovi postali su jedan od najprepoznatljivijih audiovizualnih zapisa Domovinskog rata.

U njima se vide mladi ljudi koji odlaze prema položajima, umor na njihovim licima te ljepota krajolika nad kojim se nadvila ratna prijetnja. U tome je bila snaga Ledererova rada: nije snimao rat kao spektakl, nego čovjeka u ratu. Njegova kamera nije oduzimala dostojanstvo ljudima pred objektivom. Ona ga je čuvala.

Slomljeni pejzaž

Na mjestu njegova stradanja na brdu Čukur 2015. otkriveno je spomen-obilježje „Slomljeni pejzaž“. Oblikovali su ga arhitekti Kata Marunica i Nenad Ravnić te kipar Petar Barišić.

Spomenik predstavlja veliki fotografski objektiv s napuknutom lećom i otvorom koji simbolizira pogodak metka. Kroz propucanu leću posjetitelj promatra dolinu Une i krajolik koji je Lederer snimao posljednjeg dana života. Spomenik govori o prekinutom životu i istini koju metak ipak nije uspio uništiti.

Heroj koji nije nosio pušku

Hrvatsko novinarsko društvo Ledereru je 1993. dodijelilo posebno priznanje za osobite zasluge na području novinarstva u Domovinskom ratu. Godine 1996. posmrtno mu je dodijeljen Red Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. Hrvatska radiotelevizija od 2015. dodjeljuje godišnju nagradu „Gordan Lederer“ za iznimna snimateljska postignuća.

Gordan Lederer nije bio vojnik i nije nosio pušku. Ali bio je na prvoj crti. Njegova kamera bila je svjedok hrvatske obrane u vremenu kada se istina teško probijala do svijeta.

Metak je prekinuo njegov život, ali nije zaustavio njegove kadrove. Oni su nastavili svjedočiti o hrvatskim braniteljima, agresiji i cijeni slobode.

Nije nosio pušku, nego kameru. Nije oduzimao živote, nego ih je čuvao od zaborava. Ubijen je dok je Hrvatskoj ostavljao istinu.

🕯️ Gordan Lederer
21. travnja 1958. – 10. kolovoza 1991.
Neka mu je vječna slava i hvala. 🇭🇷

Izvori: Hrvatska radiotelevizija, Ministarstvo hrvatskih branitelja, Hrvatsko novinarsko društvo, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske i službene stranice Grada Zagreba.