Dok Zagreb tone u deponijima, Možemo! lešinari Liku

Dok Zagreb grca u ilegalnim deponijima, smradu i komunalnom kaosu, Možemo! sprema se predvoditi prosvjed protiv ilegalne deponije u Gospiću — u gradu i županiji kojima uopće ne upravlja. To nije ekologija. To je političko lešinarenje. Metoda je stara i dobro dokumentirana: naći žrtvu ili nepravdu, prikačiti se na nju, tražiti fondove, graditi karijeru. Nakon performansa oko Jakuševca došli su do Gradske vijećnice. Nakon Gospića gledaju prema Banskim dvorima.

Zagreb pod Možemo! raspolaže proračunom od oko tri milijarde eura — otprilike osam posto državnog proračuna. U Gradskoj skupštini imaju apsolutnu većinu, iako su na posljednjim izborima za gradonačelnika osvojili podršku tek oko 18,3 posto biračkog tijela, uz oko 65 posto onih koji uopće nisu izašli na birališta. Vlast s tankim mandatom, debeli proračun, a grad pun smeća. I onda — moralna lekcija Lici.

Zagreb tone, Lika je „dar s neba“

Grad Zagreb godinama pati od ilegalnih odlagališta, neuređenih lokacija, smrada i osjećaja da komunalni sustav ne drži korak s realnošću. Resnik, Ježdovac i niz drugih točaka nisu urbani mit — to su konkretna mjesta gdje građani vide hipokriziju. Upravo zato je odlazak Tomislava Tomaševića i stranačkog aparata u Liku toliko transparentan: dok vlastito dvorište gori, oni traže kameru u tuđem. Gospićka problematika toksičnog otpada za političke lešinare nije tragedija koju treba riješiti stručno i lokalno — to je „dar s neba“, novi plac za plakat, novi krug medijskog kapitala.

Ljudi u Lici hodali su zbog kamiona, rokova i zahtjeva da se problem riješi do 20. rujna. Hodali su zbog zdravlja i sigurnosti. Nisu hodali zbog plakata Možemo!. Kad se pojave stranački autobusi i kad se „apolitični“ građanski glasovi pretvore u stranačku pozornicu, jasno je tko koga koristi. Glas Anice i lokalnih inicijativa nije isto što i stranačka karavana iz Zagreba koja dolazi snimiti sadržaj za sljedeći ciklus.

Fondovi, NVO-i i ideološki krug

Metoda Možemo! nije misterij. U 2024. godini više od 620 tisuća eura otišlo je ideološki povezanim udrugama. Maz je dobio više od 43 tisuće eura. Domino više od 235 tisuća. Proračuni za Pogon i Novi prostori u kulturi u 2025. dodatno su nabujali. Pride je skočio za stotine posto — oko 387 posto. To nije slučajna filantropija. To je ekosustav: politička snaga hrani mrežu, mreža hrani narativ, narativ hrani sljedeću kampanju.

Isti obrazac vidi se i u drugim „vrijednosnim“ spektaklima — od veganskih zastava do moralnih performansâ — o kojima smo već pisali. Bit nije u zastavi ili u jednoj udruzi. Bit je u tome što se javni novac i javna pozornost sistematski usmjeravaju prema ideološkim saveznicima, dok osnovni komunalni problemi Zagreba ostaju neriješeni. Kad grad ne može riješiti smeće u vlastitom krugu, ali može financirati mrežu koja proizvodi moralni pritisak, prioriteti su jasni.

Od Jakuševca do Banskih dvora

Politika lešinarenja ima biografiju. Nakon performansa oko Jakuševca Možemo! je ušao u Gradsku vijećnicu. Sada, s Gospićem kao novom pozornicom, pogled ide dalje — prema Banskim dvorima. Tomašević na prosvjedu u Lici nije tehnički savjetnik za otpad. On je politički lešinar: dolazi tamo gdje ima bol, kamera i prilika da se tuđi problem pretvori u vlastiti brend. SDP u tom krugu često igra ulogu korisnog saveznika — dijeljenjem istog moralnog vokabulara o „pravdi“ i „solidarnosti“, dok se stvarna upravljačka odgovornost gubi u sloganima.

Važno je razdvojiti: građani Like imaju pravo tražiti rješenje. Imaju pravo na rokove, kamione i čišćenje. Ono što nemaju obvezu jest da im Zagrebova stranka koja ne upravlja njihovim otpadom postane vlasnik njihova bijesa. Kad se lokalni apolitični glas pretvori u stranački spektakl, žrtva više nije građanin — žrtva je rekvizit.

Hipokrizija kao metoda vladanja

Zagreb pod Možemo! nije laboratorij ekologije. To je grad s ogromnim proračunom, tankim demokratskim mandatom i vidljivim komunalnim neuspjesima. Resnik i Ježdovac nisu usputne anegdote; oni su dokaz da moralna lekcija drugima dolazi iz kuće koja sama nije pospremila. Dok se u Zagrebu gomilaju ilegalna odlagališta, ista politička snaga odlazi u Liku predvoditi „borbu“ protiv deponije koju ne administrira. To nije solidarnost. To je karijerizam maskiran kao savjest.

Hrvatska zaslužuje ozbiljnu politiku otpada, granica i institucija — ne karavanu lešinara koja svaku tragediju pretvara u plac. Možemo! i njihovi saveznici iz SDP-ova kruga mogu nastaviti loviti kameru. Građani Zagreba i Like zaslužuju nešto drugo: da im netko riješi smeće, a ne da im proda još jedan plakat.