IMA SE, MOŽE SE: Milijuni Istom Krugu Udruga Bez Nadzora — Zakon Traži Kontrolu, Možemo! Kupuje Lojalnost

U Zagrebu pod Možemo! vlada jednostavna formula: ima se, može se. Analiza višegodišnjih isplata pokazuje da se stotine tisuća — zapravo milijuni — eura iz gradskog i državnog proračuna slijevaju istim organizacijama, bez javno vidljivog nadzora i bez stvarne evaluacije učinka. Zakon traži kontrolu. Grad je svodi na administrativno zaprimanje izvješća. To nije greška. To je model kupovine ideološke lojalnosti.

Narodni Reporteri ne napadaju udruge koje stvarno pomažu djeci i ranjivima. Napadamo sustav u kojem se javni novac pretvara u politički inventar, a Možemo! i SDP moraliziraju o „civilnom društvu“ dok porezni obveznik nema uvid tko je što napravio za milijune koje je dobio.

Zakon jasan — praksa mutna

Članak 63. Zakona o proračunu obvezuje jedinice lokalne samouprave da provjeravaju zakonito i namjensko korištenje sredstava. Davatelj ima pravo i obvezu nadzora, uključujući kontrolu na licu mjesta i vanjske stručnjake. Za nenamjensko korištenje predviđen je povrat, obustava i uskraćivanje prava na financiranje. Normativni okvir je precizan.

U praksi, prema dostupnim informacijama, Zagreb nadzor svodi na papire: zaprimanje financijskih izvješća bez dubinske analize, bez usporedbe planiranog i ostvarenog, bez redovitih terenskih kontrola. Dugogodišnji korisnici s kontinuirano visokim iznosima gotovo automatski prolaze. Nema javno dostupnih podataka o broju nadzora, kontrola na licu mjesta ili zatraženih povrata. Kad zakon postoji samo na papiru, novac postoji samo za podobne.

Brojke koje Možemo! ne voli čitati naglas

Udruga Domino: 235.100 € (2024) + 163.100 € (2025) iz grada, plus 25.000 € iz države 2025. — ukupno 423.200 €. Zagreb Film Festival: 213.906 + 167.750 = 381.656 € u dvije godine. Kontejner: 184.850 + 151.460 + 62.752 državnih = 399.062 €. Factum: 208.000 + 150.600 + 5.257 = 363.857 €. Teatar Exit: 120.142 + 95.100 + 145.499 državnih — preko 360.000 €.

Na vrhu ljestvice po zbroju je i Suncokret – Oljin Odoj (preko 538.000 €, uglavnom državnih), što treba razlikovati: rad s djecom i prevencija nasilja nije isto što i zagovarački aktivizam. Jednako, Rehabilitacijski centar za stres i traumu ima drukčiju svrhu od platformi čiji je posao oblikovanje javnih politika i ideoloških narativa. Problem nije „kultura“. Problem je što se aktivističke mreže — Domino, krugovi oko Pridea, Documente, Attacka i srodnih — hrane javnim novcem uz minimum stvarne kontrole, dok se građanin pita zašto nema novca za ceste, vrtiće i čisti zrak.

Ideološka kupovina, ne „civilno društvo“

Kad isti krug godinama dobiva stabilne iznose, to više nije projektna potpora. To je rentijerstvo. Možemo! je izgradilo ekosustav u kojem se lojalnost ne kupuje samo mjestima u gradskoj upravi, nego i proračunskim linijama za „svoje“. Tko sumnja, neka potraži javni popis terenskih nadzora i povrata sredstava. Neće ga naći — jer ga, po svemu sudeći, sustavno i nema.

SDP u tome nije nevina žrtva. Godinama je gajio istu logiku „partnerstva s udrugama“ kao zamjenu za odgovornost pred biračem. Sad, kad Možemo! sjedi na foteljama, formula je samo agresivnija: zeleni moralizam vani, milijuni unutra, nadzor — nikad.

Što narod ima pravo tražiti

Transparentne kriterije. Javne evaluacije. Terenske kontrole. Povrat kad nema učinka. Razdvajanje socijalne pomoći od ideološkog aktivizma. I kraj priče da je kritika udruga „napad na demokraciju“. Demokracija je kad porezni obveznik zna kome je dao novac i što je za taj novac dobio. Oligarhija udruga je kad netko drugi odlučuje — u ime „vrijednosti“ — a građanin šuti.

Narodni Reporteri poručuju Zagrebu: zakon već postoji. Primijenite ga. Dok se to ne dogodi, „ima se, može se“ ostaje epitaf Možemo! vladavine — vladavine u kojoj se milijuni tope u istom krugu, a grad tonu u smogu, deponijima i moralnim lekcijama.

Posebno je perverzno što se isti gradski aparati koji nemaju vremena za terenski nadzor nad udrugama imaju vremena za ideološke kampanje, parade i moralne lekcije Hrvatima koji ne dijele njihov svjetonazor. Thompsonova publika plaća porez. Aktivistički krug troši porez. A Možemo! odlučuje da je prvo sumnjivo, a drugo — civilno društvo. To nije ljevica brige. To je ljevica privilegija.

Izvor: zagreb24.hr — Ima se, može se! Milijuni bez nadzora. Analiza Narodnih Reportera.