Vukoja iz Možemo prijavio mural. Nestao Vukovar, Dinamo i 204. brigada

Zagreb ima jasnu liniju kada Možemo dođe do zida. Nije to debata o boji, niti o dozvoli za grafit. Riječ je o tome tko smije pamtiti Domovinski rat na zidu kvartovske trafostanice, a tko mora šutjeti.

Tomislav Vukoja, tada predsjednik Vijeća Gradske četvrti Novi Zagreb – Zapad i kadar Možemo, 29. rujna 2021. komunalnom redarstvu šalje službeni mail. Ne kao privatni građanin s ulice. Kao čelnik četvrti. U mailu piše da na Laništu ima „neprimjerenih grafita“ i traži rješenje za uklanjanje. Cilja mural Slobodana Praljka na trafostanici kod benzinske postaje, na križanju Remetinečke i Ulice Ive Robića. Praljka naziva „osuđenim ratnim zločincem“ i traži da se mural skine.

To nije folklor. To je zapis. Mail je kasnije izašao u javnost. Gradski ured za prostorno uređenje 9. listopada 2021. izdaje nalog o uklanjanju murala „neprimjerenog sadržaja“. HEP ODS Elektra Zagreb, vlasnik trafostanice, dobiva rok. Pod prijetnjom kazne. Trošak bojenja kasnije se računao u tisućama kuna. Zid je postao siv.

Nije pao samo jedan zid

Na istoj trafostanici nisu bili samo Praljak. Bili su murali posvećeni žrtvama Vukovara, 204. gardijskoj brigadi i Dinamu. Vodotornj. Memorijal. Šahovnica. Sjećanje koje je kvart crtao jer Park branitelja u naselju ionako nije preživio beton. Kad je nalog pao, prebojano je sve. Ne jedna ploča. Četiri strane.

Gradonačelnik Tomislav Tomašević rekao je da je trebalo maknuti samo Praljka, a da su ostali murali nestali „greškom“. Dogradonačelnik Luka Korlaet pričao je o „dojavi građana“ i o tome kako je HEP „u svojoj režiji“ prebojao sve. Dokumenti govore drugačije. Nalog nije došao iz magle. Došao je po prijavi Vijeća Gradske četvrti, a mail je potpisao Vukoja s adrese predsjednika četvrti. HEP je kasnije javno potvrdio: postupili su po nalogu Grada Zagreba, po prijavi Novog Zagreba – Zapad. Odgovornost su vratili Gradu.

Kad vlast kaže „građani“, a na stolu je mail kadra Možemo, riječ je o spinu. Kad kaže „greška“, a nestane Vukovar pred obljetnicom bitke i pred Danom mrtvih, riječ je o političkoj poruci. Poruka glasi: sjećanje se smije samo u verziji koju odobri ljevica na vlasti.

Brisanje sjećanja, ne komunalni red

Vukoja nije čistio zid. Ciljao je sjećanje. Uz Vukovar na zidu, uz 204. brigadu, uz pravo kvartova da pamte Domovinski rat bez dozvole Možemo. Tko briše vodotornj jer mu smeta jedan lik, ne vodi komunalnu politiku. Vodi kulturni rat. U tom ratu meta nije boja. Meta je hrvatsko sjećanje.

Možemo voli govoriti o „neprimjerenom sadržaju“. U praksi to znači: što ih podsjeća na rat u kojem je Hrvatska branila sebe, treba skinuti, prebojati, legalizirati tek kad se digne buka. BBB su se okupili i mural Vukovaru vratili. Grad je onda najavio legalizaciju. Redoslijed je važan. Prvo brišu. Onda, kad narod ne šuti, „ispravljaju grešku“.

Isti obrazac, druga godina

Vukoja nije bio slučajni prolaznik. Bio je čelnik četvrti iz Možemo. Koristio je instituciju. Tomašević i Korlaet su javnosti nudili HEP i „građane“ dok je papir pokazivao njihov kadar. To je isti obrazac koji Zagreb vidi i danas: Jakuševac, Resnik, administracija, ekologija po mjeri vlasti. Uvijek postoji priča za kameru. Uvijek postoji dokument koji priču ruši.

Hrvatska ne treba novu dozvolu da pamti Vukovar. Ne treba je od fitnes instruktora na čelu četvrti, niti od platforme koja mural zove problemom, a sjećanje greškom. Možemo je za brisanje. Dokaz je zid Laništa i mail od 29. rujna 2021.

Izvori: narod.hr, Večernji.hr, Jutarnji.hr, HRT; javni mail Tomislava Vukoje komunalnom redarstvu (29. 9. 2021.); nalog Gradskog ureda (9. 10. 2021.); priopćenje HEP ODS Elektra Zagreb.