Raketni teror na Zagreb: Martić je nedužne građane gađao kazetnim bombama, ubijeno je sedmero ljudi

Drugoga i trećega svibnja 1995. Zagreb je proživio jedan od najgnusnijih napada u Domovinskom ratu. Vođa pobunjenih Srba i takozvane Republike Srpske Krajine Milan Martić naredio je da se glavni grad Hrvatske raketira, kao izravnu osvetu za munjevitu hrvatsku vojnu operaciju Bljesak. Cilj nisu bili vojni objekti, nego živi, nedužni ljudi na ulicama, trgovima i u svojim domovima.

Osveta za Bljesak

Operacija Bljesak počela je 1. svibnja 1995. i u nešto više od 30 sati oslobodila je okupiranu zapadnu Slavoniju. Bila je to sjajna i brzo izvedena pobjeda Hrvatske vojske, dokaz njezine sposobnosti i odlučnosti da vlastitim snagama vrati okupirani teritorij. Poražen na bojištu, Martić se odlučio osvetiti na jedini način koji mu je preostao, udarom na civile.

Kazetne bombe na civilne mete

Martićeve snage gađale su Zagreb raketama Orkan, opremljenima kazetnim bojevim glavama koje u zraku izbacuju stotine malih bombica i tako su konstruirane da nanesu što veći broj žrtava među ljudima na otvorenom. Rakete su pale u samo središte grada, među ostalim u blizini Hrvatskoga narodnog kazališta, dječje bolnice u Klaićevoj i drugih civilnih točaka. Za takvo oružje na gusto naseljen grad ne postoji nikakvo vojno opravdanje, riječ je o čistom teroru usmjerenom na zastrašivanje stanovništva.

U dvodnevnom napadu poginulo je sedmero ljudi, a više od dvjesto ih je ranjeno. Ubijeni su bili obični Zagrepčani, ljudi koji su se zatekli na ulici, na poslu ili u prolazu, bez ikakve mogućnosti da se obrane od smrti koja je padala s neba.

Pravda je stigla u Haagu

Za razliku od mnogih zločina toga rata, ovaj je dobio pravomoćni sudski epilog. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu proglasio je Milana Martića krivim, a raketiranje Zagreba bilo je jedna od ključnih točaka optužnice. Osuđen je na 35 godina zatvora, čime je i pred svjetskom pravdom potvrđeno ono što su Zagrepčani znali od prvoga dana, da je napad na grad bio zločin, a ne vojna operacija.

Sjećanje koje se ne gasi

Tri desetljeća poslije, raketiranje Zagreba ostaje trajni podsjetnik na narav agresije koju je Hrvatska preživjela i nadvladala. Dok se Bljesak pamti kao pobjeda i ponos, svibanjski napad na glavni grad pamti se kao opomena, po nedužnim žrtvama i po tome dokle je bila spremna ići strana koja je izgubila rat. Njihova imena i njihova sudbina dio su priče o obrani Hrvatske koja se ne smije zaboraviti.

Tekst se temelji na povijesnim izvorima o raketiranju Zagreba 2. i 3. svibnja 1995. te na presudi Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju protiv Milana Martića.