Zafranović na plakat stavio hrvatsku djecu iz El Shatta — kao da su s Kozare

Lordan Zafranović najavljuje „Djeca s Kozare“ na beogradskom FEST-u 2. listopada 2026. Na plakatu: majka s djecom iza bodljikave žice. Problem? Fotografija prikazuje hrvatsku obitelj Ivičević iz Drvenika — dalmatinske izbjeglice u El Shattu 1944., ne „kozaračku djecu“ iz Jasenovca.

Film „Zlatni rez 42 – Djeca Kozare“ dolazi s tezom već u naslovu: 42 kao ljeto 1942. i ofenziva na Kozaru; „zlatni rez“ kao savršeno projektirana tvornica smrti. Kontroverze prate projekt godinama. Sada ih je potpalila i promidžba: arhivska fotografija iz monografije Velimira Urlića „Makarski primorci u zbjegu, 1943.–1946.“ (Gradski muzej Makarska, 2003.) „umeće“ se u ustaški kadar i prodaje kao srpsko stradanje.

El Shatt nije Kozara

El Shatt je bio saveznički izbjeglički kamp u Egiptu. Tamo su završili tisuće Dalmatinaca — Hrvata — koji su bježali pred ratom. Prekrojiti tu sliku u vizual kozaračke djece nije greška dizajnera. To je politička operacija sjećanja: tuđa tragedija kao rekvizit za vlastiti narativ.

Povjesničar Nikica Barić podsjeća kontekst ofenzive na Kozaru: prije svega njemačka vojna operacija uz sudjelovanje snaga NDH protiv partizana; nakon borbi deseci tisuća zarobljenih civila deportirani. To su teške činjenice. Ali činjenice se ne „pojačavaju“ krađom tuđe fotografije. Netko tko mora krivotvoriti vizual da bi prodao poruku — već je izgubio argument.

Beogradski festival, hrvatska djeca na plakatu

FEST u Sava centru nije privatna galerija. To je pozornica. Otvoriti ga filmom koji na posteru zloupotrebljava hrvatske izbjeglice iz El Shatta dok priča o srpskoj djeci s Kozare — poruka je jasna publici koja želi čuti samo jednu bol. Hrvatska bol se briše ili se, još gore, preoblači u tuđu uniformu.

Narodni Reporteri ne poriču stradanja. Poričemo krađu sjećanja. Ako Zafranović želi govoriti o Kozari, neka govori dokumentima i imenima — ne plakatom koji s naslovnice makarske monografije radi „savršeni kadar“ za beogradsku premijeru.

Zašto je ovo važno sada

Revizionizam ne dolazi samo iz udžbenika. Dolazi i s filmskih plakata, iz festivala, iz „umjetničke slobode“ koja smije sve — osim poštenja prema mrtvima. Hrvatska djeca iz El Shatta nisu rekvizit. Njihove majke nisu scenografija.

Tko ih danas stavlja iza tuđe bodljikave žice, radi isti posao koji je jugoslavenska propaganda radila desetljećima: Hrvate izbrisati iz vlastite patnje ili ih pretvoriti u krivce. Zato ovaj plakat nije afera dizajna. To je test: hoće li Hrvatska opet šutjeti dok joj kradu lice s arhiva.

Monografija postoji. Ima naslovnicu. Ima ime

Velimir Urlić nije snimio „univerzalnu patnju“. Dokumentirao je makarske primorce u zbjegu. Gradski muzej Makarska objavio je knjigu 2003. Naslovnica je poznata ljudima koji se bave dalmatinskim zbjegom. Uzeti tu sliku i preimenovati je u kozarački kadar nije „umjetnička sloboda“ — to je falsifikat konteksta.

Beogradski festival može birati koje filmove otvara. Ne može birati činjenice. Ako plakat laže o tome tko su djeca na fotografiji, laže i publici kojoj se film nudi kao povijesna lekcija. U regiji koja i onako živi od natjecanja u žrtvama, takav potez nije sitnica — to je gorivo.

Hrvatska kulturna javnost ima naviku kasniti s reakcijom, pa se onda čuditi kad mitovi ojačaju. Ovaj put dokaz je na plakatu. El Shatt je hrvatska priča o izgonu i preživljavanju. Tko je pretvara u rekvizit tuđeg filma, ne radi umjetnost. Radi politiku sjećanja — i to onu stariju od FEST-a.

Izvor: https://narod.hr/hrvatska/hrvatska-djeca-iz-el-shatta-na-plakatu-zafranoviceva-filma-o-djeci-s-kozare