Nakon 12 godina: opet suđenje zapovjedniku za 22 ubijena Hrvata u Trusini

Dvanaest godina nakon što je predmet razdvojen zbog zdravlja, bivši zapovjednik Specijalnog odreda Zulfikar Armije BiH Zulfikar Ališpago Zuka opet sjedi pred Sudom BiH. Optužen je zapovjednom odgovornošću za masakr u Trusini kod Konjica 16. travnja 1993. — 18 hrvatskih civila i četiri pripadnika HVO-a koji su se predali. Dva desetljeća i više čekanja. Hrvatske žrtve ne smiju biti fusnota tuđeg kalendara.

Suđenje je u petak, 11. rujna 2026., počelo pred Sudom BiH. Tužitelj Ljubo Badnjar pročitao je optužnicu i najavio da će dokazivati kako je Ališpago imao stvarni nadzor nad pripadnicima postrojbe. Obrana je odbacila optužbe kao neosnovane, a dokaze kao nezakonite. Ališpago se opet pozvao na zdravstvene probleme i poteškoće s pamćenjem. Sud je odbio zahtjev za novo vještačenje sposobnosti. Nastavak je zakazan za 2. listopada 2026.

Zapovjedna odgovornost — ne „nisam bio tamo“

Tužiteljstvo BiH prvotno je 2010. podignulo optužnicu protiv Ališpage i drugih pripadnika Specijalnog odreda za posebne namjene Zulfikar, postrojbe pri Stožeru vrhovnog zapovjedništva Armije BiH. Ališpago nije optužen kao neposredni egzekutor svakog hica — nego zato što, prema navodima optužnice, nije poduzeo mjere protiv podređenih nakon ubojstava civila i zarobljenih HVO-ovaca. To je srž zapovjedne odgovornosti: tko zapovijeda, odgovara i za ono što dopusti.

Postupak protiv njega razdvojen je 2014. zbog zdravstvenog stanja. Ostali su prošli kroz pravomoćne presude. Ališpagin zamjenik Nihad Bojadžić dobio je 15 godina zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika. Nedžad Hodžić 12 godina. Mensur Memić 10 godina za zločine nad zarobljenim pripadnicima HVO-a. Rasema Handanović, koja je priznala sudjelovanje i surađivala s tužiteljstvom, osuđena je na pet i pol godina. Edin Džeko na 13. Dževad Salčin i Senad Hakalović oslobođeni su optužbi. Zapovjednik je čekao — i sada se vraća na optuženičku klupu.

Trusina, 16. travnja 1993.: 22 Hrvata

Pripadnici odreda Zulfikar u napadu na Trusinu ubili su 18 civila hrvatske nacionalnosti i četiri pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali. Predaja nije bila štit. Predaja je bila smrtna kazna. To nije „kolateralna šteta“ ni „fog of war“. To je likvidacija onih koji više nisu držali oružje — i civila koji ga nikad nisu ni držali.

Isti dan dogodio se i zločin u Ahmićima kod Viteza, gdje su pripadnici HVO-a ubili 116 Bošnjaka. Taj datum stoji u međunarodnim knjigama. Trusina stoji u hrvatskim grobovima. Oba zločina zaslužuju ime i kaznu. Ali hrvatska javnost predugo gleda kako se njezine žrtve tretiraju kao „manji broj“ — pa onda kao manja priča. Broj 22 nije manji. Broj 22 je dvadeset i dva imena, dvadeset i dvije obitelji, dvanaest godina čekanja samo da se zapovjednik vrati u sudnicu.

Sporost pravde nije neutralnost

Kad se predmet razdvoji zbog zdravlja, pa se godinama vuče, pa se opet traži vještačenje, poruka žrtvama je jasna: vrijeme radi protiv sjećanja. Sud BiH sada je barem odbio novo vještačenje i zakazao nastavak. To nije pobjeda — to je minimum. Pobjeda bi bila konačna presuda koja ne briše zapovjedni lanac u ime „kompleksnosti rata“.

Hrvatska politika i hrvatski mediji imaju dužnost držati Trusinu u naslovima, ne samo u obljetničkim reportažama. Jer dok se hrvatske žrtve spominju uz ogradu „konteksta“, tuđe se spominju bez ograde. Narodni Reporteri ne trguju žrtvama. Tražimo isto mjerilo: predani HVO-ovac i ubijeni hrvatski civil nisu manje vrijedni od ikoga drugoga na tom istom datumu.

Što slijedi 2. listopada

Nastavak suđenja zakazan je za 2. listopada 2026. Tužiteljstvo će dokazivati stvarni nadzor. Obrana će tvrditi da optužbe ne stoje. Sud će — ako radi svoj posao — vagati činjenice, ne političke pritiske. Ali javnost mora znati: ovo nije arhivska fusnota. Ovo je suđenje zapovjedniku postrojbe koja je u jednom danu u Trusini ostavila 22 hrvatska mrtva.

Dok se u Sarajevu čita optužnica, u Hrvatskoj se još uvijek bore za prostor u kojem se smije reći: hrvatske žrtve rata nisu smetnja regionalnoj „stabilnosti“. One su razlog zašto pravda mora stići — i zašto se 12 godina kašnjenja ne smije pretvoriti u 12 godina zaborava.

Izvor: HRT / Hina