+26.000 „stanovnika“: radna imigracija puni obalu — udio djece pada

Hrvatska je od kraja 2022. do kraja 2025. „dobila“ oko 26.000 stanovnika — iako je svake godine umiralo otprilike 20 tisuća ljudi više nego što se rađalo djece. Muškaraca je više za 1,72 posto. Žena manje za 0,34 posto. To nije demografski preporod. To je uvoz radne snage koji mijenja spolnu i dobnu strukturu, posebno uz obalu.

Jutarnji list donosi analizu podataka Državnog zavoda za statistiku koja više nije tehnička fusnota. Udio djece do 14 godina u posljednje tri godine pao je u svim županijama osim Ličko-senjske. Istodobno ukupni broj stanovnika raste. Matematički je to jednostavno: negativan prirodni prirast plus pozitivni migracijski saldo jednak je Excelu koji izgleda kao uspjeh, a zapravo je zamjena.

Sredinom 2025. Hrvatska je, prema DZS-u, imala 3.874.993 stanovnika — 8.760 više nego godinu ranije. Rođeno je 32.479 djece, umrlo 50.007 osoba. Prirodni prirast: −17.528. Migracijski saldo: +19.180 (56.665 doseljenih iz inozemstva, 37.485 odseljenih). Među doseljenima iz inozemstva muškarci čine 66,3 posto.

Obala raste — djeca nestaju

Najveći relativni rast stanovništva bilježe Istarska (+1,60%), Zadarska (+1,49%), Zagrebačka (+1,18%), pa Dubrovačko-neretvanska, Ličko-senjska, Splitsko-dalmatinska, Šibensko-kninska i Primorsko-goranska. Grad Zagreb +0,45%. Unutrašnjost i dalje krvari: Sisačko-moslavačka −1,14%, Požeško-slavonska −1,13%.

Udio mladih 0–19 godina na razini države pao je na 18,7 posto. Primorsko-goranska ima najmanji udio — 16,2 posto. Međimurska još drži 21,1 posto. Poruka je brutalna: turistička i građevinska Hrvatska „raste“ muškom radnom snagom, dok udio djece pada. To nije obnova naroda. To je popis radnih viza.

„Uspjeh“ koji skriva zamjenu

Ljevica i dio gospodarskog lobija ovakve brojke prodaju kao dokaz da je Hrvatska „privlačna“. Narodni Reporteri čitaju drugačije. Ako se rađa manje djece, a raste broj muškaraca iz inozemstva, struktura društva se mijenja brže od školskog kurikuluma i brže od stambene politike. Obala bez hrvatske djece nije dinamika tržišta rada. To je dugoročni gubitak suvereniteta u vlastitom domu.

Već postoji paralelna stvarnost: oglasi koji traže „samo Nepalce“ ili „samo muškarce“, naselja koja se pune sezonskim radnicima, i političari koji broje BDP po glavi kao da je glava zamjenjiva. Kad nestane djeca, nestane i budućnost — bez obzira koliko je hotela puno u kolovozu.

Što brojke traže od politike

Tri mjere su očite, a godinama se izbjegavaju kao nepopularne. Prvo: natalitet i obiteljska politika koja stvarno diže broj rođenih, ne samo press release. Drugo: selektivna migracija — kvote, integracija, jezik, red — umjesto kaotičnog uvoza. Treće: prestati zvati demografski kolaps „rastom“ samo zato što je neto migracija pozitivna.

DZS ne radi ideologiju. DZS broji. A brojke kažu: Hrvatska se ne pomlađuje. Hrvatska se puni. Razlika je sve što treba znati birač koji još ima dijete u školi.

Poruka s obale

Dok Možemo! i SDP u Zagrebu moraliziraju o „otvorenosti“, obala živi posljedice: više muškaraca u statistikama, manje djece u razredima, i politiku koja se boji reći da radna snaga nije narod. Narodni Reporteri ne mrze stranca koji radi. Mrze laž da je uvoz zamjena za vlastitu djecu.

Hrvatska može imati i gospodarstvo i narod. Ali ne može imati narod ako „porast stanovništva“ mjeri isključivo knjižicom dozvole boravka. +26.000 nije pobjeda. To je račun koji će platiti sljedeća generacija — ako je uopće bude.

Izvori: Jutarnji list, HRT / DZS