Nada Kušnjer Glavaš: majka i braniteljica Lušca, ubijena u zasjedi, nitko ne odgovara

Književnica i braniteljica Vukovara Tanja Belobrajdić ovih dana objavljuje priče o manje poznatim herojima bitke za Vukovar. Na redu je Nada Kušnjer Glavaš: majka dvoje djece, karatistica, braniteljica Lušca. Poginula je 2. studenoga 1991. u zasjedi kod područne osnovne škole, u 23. godini. Za zločin na Lušcu do danas nitko nije odgovarao. Prenosi narod.hr.

Dok se u javnosti lako govori o svim žrtvama, imena poput Nade Kušnjer Glavaš podsjećaju da je sloboda plaćena konkretnim životima. Ne statistikom. Imenom, godinom i položajem.

Od karatea do Lušca

U mladosti Nada je trenirala karate i bila vrsna sportašica. Već na početku ratnih zbivanja u Vukovaru, iako majka dvije malene djevojčice, uključila se u obranu grada. Posljednji joj je položaj bio na Lušcu.

Nekoliko dana prije pada Lušca ponuđeno joj je da ostane pri zapovjedništvu Grada, u vojnoj policiji, jer je na Lušcu stanje postajalo sve teže. Odbila je. Ostala je s ljudima na položaju. To nije fraza za spomen-ploču. To je odluka majke koja je znala što je na kocki i nije htjela ostaviti suborce.

Takve odluke rijetko ulaze u udžbenike. Ulaze u sjećanje obitelji i u savjest naroda koji još nije zatvorio pravdu za Lužac.

2. studenoga 1991.: zasjeda kod škole

Tog dana slomljena je obrana vukovarskog prigradskog naselja Lužac. Pri pokušaju povlačenja prema gradu, dvadeset i troje hrvatskih branitelja i civila, među njima i Nada, upalo je u zasjedu i ubijeno kod područne osnovne škole.

Preživio je Zdravko Krnjić. Ispričao je: napad je započeo rano ujutro. Zemlja se tresla od aviona, tenkova i topništva. Iz smjera Đergaja krenuli su tenkovima, preko Vuke postavili pontonski most. Oko 13 sati bilo je jasno da gube položaj. Krenuli su prema školi, uz put kupili civile iz podruma. Nisu znali da u školi više nema branitelja i da ih četnici čekaju u zasjedi. Pustili su ih da priđu, pa povik: „Sad udri po ustašama!“

Oko Krnjića padali su suborci i civili. Braniteljica Nada Kušnjer i Antolovićeva majka Delfa utrčale su u školu, ali su tamo zarobljene. Iz škole su se, po njegovu svjedočanstvu, čuli stravični krici zarobljenih žena. To svjedočanstvo nije literatura. To je zapis o zločinu.

Zločin bez kazne

Iako se odgovorni i počinitelji znaju, i iako je zločin na Lušcu jedan od najvećih u Domovinskom ratu, za njega do danas nitko nije odgovarao. Obje sestre Nade Kušnjer Glavaš izgubile su muževe u obrani Vukovara. Cijela obitelj platila je Vukovar.

To je mjera dvostrukih aršina koja još peče: tko danas diže glas o suočavanju s prošlošću, a šuti o Lušcu, ne govori o pravdi. Govori o selektivnom pamćenju. Hrvatska ima pravo tražiti imena, procese i kazne, ne samo komemoracije.

Zašto ovo mora ostati na naslovnici

Trideset i pet godina od bitke za Vukovar nije razlog za umor. Razlog je za imena. Nada Kušnjer Glavaš nije broj u tablici. To je 23-godišnja majka koja je odbila sigurniji položaj i ostala na Lušcu. To je zasjeda kod škole. To je krik iz zarobljeništva. To je država koja još nije zatvorila predmet.

Narodni Reporteri prate priče Tanje Belobrajdić jer vraćaju lice hrabrosti tamo gdje veliki mediji često ostaju na općim formulama. Domovina se ne brani apstraktno. Brani se ljudima koji su znali reći ne povlačenju kad je povlačenje izgledalo mudrije.

Počivala u miru. Mi ne zaboravljamo

Hrabrost Nade Kušnjer Glavaš i patnja koju je prošla nadilaze svaki broj u ratnoj statistici. Njezino ime i mladost prekinuta u 23. godini upisani su u temelje hrvatske slobode. Dok počinitelji Lušca hodaju bez kazne, dužnost javnosti je ponavljati ime, datum i mjesto: Nada Kušnjer Glavaš, 2. studenoga 1991., Lužac, škola.

Neka ovo ime ostane u opticaju i sutra, kad se kamere ugase. Vukovar nije sezona. Vukovar je dug. Dio tog duga zove se Nada.

Izvor: narod.hr / Tanja Belobrajdić (Facebook), 18. rujna 2026.