Dan hrvatskih mučenika na Udbini: narod koji zaboravlja žrtvu gubi sebe — dok Zagreb briše grbove, Lika kleči u molitvi

Dok u Zagrebu vandali sprejom brišu grbove ratnih postrojbi, a dio medija plače zbog prometne kolone, Lika se u subotu 12. rujna 2026. okuplja oko onoga što Hrvatsku drži uspravnom: sjećanja na mučenike. Dan hrvatskih mučenika na Udbini nije folklor za turiste. To je nacionalni i duhovni čin — podsjetnik da je ova država plaćena krvlju, a ne sloganima o „otvorenosti“.

Crkva hrvatskih mučenika na Udbini i ove godine okuplja vjernike, branitelje, obitelji žrtava i sve one kojima Domovina nije prazna riječ. Hrvatska biskupska konferencija poručuje jasno: čast mučenicima, braniteljima i svima koji su trpjeli za narod, vjeru i domovinu. To je jezik koji sekularna ljevica ne voli — jer u njemu nema mjesta za relativizaciju i „kompleksnu povijest“ u kojoj žrtva postaje neugodna.

Program: Križni put, središnja misa, blagoslov, večernja misa

Prema najavi Gospićko-senjske biskupije, program je sljedeći: u 8:45 Križni put od crkve sv. Marka; u 10:30 središnja sveta misa koju predvodi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić; u 13:00 blagoslov uz domoljubne i duhovne pjesme; u 18:30 večernja misa. Triduum je održan od 9. do 11. rujna. HRT je najavio prijenos središnje mise u 10:30 — što je i kulturno-politički signal: javni servis barem ovdje ne smije potisnuti ono što narod živi.

To nije „klerikalizam“. To je normalnost naroda koji zna tko mu je platio opstanak. Dok Možemo! i sekularna ljevica u Zagrebu grade identitet na preziranju svetog i domoljubnog, Udbina pokazuje drugi Hrvatsku: onu koja kleči, moli i ne zaboravlja.

Isti tjedan, dva Zagreba i jedna istina

Nije slučajno da se Dan hrvatskih mučenika poklapa s tjednom u kojem su u Zagrebu prešarani murali grbova HV-a i HVO-a. Jedna Hrvatska briše, druga kleči. Jedna viče na „kolonu“, druga hoda Križnim putem. Jedna mrzi Thompsonov stih „Hvala im na svemu“, druga ga živi u molitvi za one koji više nisu ovdje da čuju zahvalu.

Narod koji zaboravlja mučenike gubi sebe. To nije patetika — to je politička činjenica. Države koje se odreknu žrtve brzo postanu administrativne jedinice bez suverenosti, bez granica i bez volje da se brane. Antiimigrantska i suverenistička svijest počinje upravo ovdje: od svijesti da smo narod s pravom na vlastiti prostor, vlastito sjećanje i vlastitu vjeru.

Protiv prezira prema svetom

Dio zagrebačke elite godinama radi na tome da crkveni i domoljubni obredi djeluju kao „nešto što treba tolerirati, ali ne slaviti“. Udbina je odgovor. Tisuće ljudi koji dolaze ne traže dozvolu od aktivističkih NGO-a. Dolaze jer znaju da bez mučenika nema ni slobodne Hrvatske.

Neka se u Zagrebu i dalje raspravlja o biciklističkim stazama i „inkluzivnom javnom prostoru“. Na Udbini se govori o vječnim stvarima: žrtvi, vjeri, narodu. I dok god ta razlika postoji, bit će jasno zašto Narodni Reporteri stoje uz Udbinu, a ne uz one kojima smeta križ, grb i zahvala braniteljima.

Izvori: Gospićko-senjska biskupija; X/@ukazivac; HRT najava prijenosa.