5. RUJNA 1992.: 40 crkava Šibenske biskupije razoreno — dok Beograd slavi Mladića

Na današnji dan, 5. rujna 1992., pamtimo što je agresorska srpska vojska učinila Šibenskoj biskupiji: teško ili do temelja razoreno 40 župnih crkava, lakše oštećeno 24; teško razoreno ili potpuno uništeno 7 kapelica, lakše 3; devastirana 3 samostana. Cilj nije bio „građanski sukob“. Cilj je bio etničko čišćenje i genocid na liniji Virovitica–Karlovac–Karlobag — pripojiti hrvatsku zemlju Velikoj Srbiji. Tko to danas relativizira, radi posao agresora.

Narodni Reporteri nemaju lažnu neutralnost. Domovinski rat nije „svačija istina“. Hrvatska je branila svoj dom. Srpska agresija — pobunjenici, četnici, dobrovoljci i JNA u službi Beograda — rušila je križeve, crkve i živote. Dok Beograd danas komemorira Mladića, Hrvatska mora pamtiti Kijevo, Benkovac, Oklaj i Kosovo-Zvjerinac.

Kijevo, Benkovac, Oklaj: imena koja ne smiju nestati

Župna crkva sv. Mihovila arkanđela u Kijevu pored Knina razarana je u više navrata krajem kolovoza i u rujnu 1991.; zvonik je miniran u travnju 1992., a do temelja srušena miniranjem u siječnju 1993. Dan ranije, 3. rujna 1992., lokalni Srbi iz Ravnih kotara srušili su katoličku crkvu u središtu Benkovca — i na tom mjestu podigli tržnicu. Simboličnije se ne može: križ zamijenjen štandovima okupacije.

Tijekom granatiranja crkve Svetog Mihovila u Oklaju ubijeno je dijete Marija Pokrovac (12), koje je prisustvovalo sprovodu — meti napada. Već u svibnju 1991., prije formalnog „velikog rata“ u očima relativizatora, minirana je i do temelja razorena crkva sv. Ane u Zvjerincu–Kosovu kod Knina. Rušili su i prije nego što su zapadni saloni priznali da je riječ o agresiji.

Doktorski rad i dokumentacija (između ostalog rad Barunčić Pletikosić) bilježe sustavnost: Badanj, Bulić, Čista Velika, Lišane Ostrovičke, Rupe, Uništa… Nije bio „izgred“. Bio je program.

Beograd komemorira Mladića — Zagreb ne smije zaboraviti

Dok se u Srbiji i među njezinim satelitima slave ratni zločinci, dio hrvatske ljevice i „građanske“ scene još uvijek relativizira Domovinski rat, izjednačava žrtvu i agresora, napada Thompsona i hrvatski ponos, a šuti pred skandiranjem Mladiću. To nije mirotvorstvo. To je moralna izdaja.

Možemo! i SDP-ovski krugovi vole govoriti o „suočavanju s prošlošću“ — ali samo kad treba udariti po Hrvatima. Kad treba imenovati srpsku agresiju, rušenje 40 crkava Šibenske biskupije i ubojstvo djeteta na sprovodu, odjednom postaju diplomatski. Narodni Reporteri odbijaju tu igru. Pamćenje je oružje suverenosti.

Prohrvatska politika znači: muzeji istine, školski programi bez laži, odbijanje da se Vukovar i Šibenik stave u isti koš s propagandnim konstrukcijama iz Beograda. Znači i oštar odgovor UEFA-i i svima koji toleriraju kult Mladića dok Hrvatsku uče sramu.

Crkva kao meta etničkog čišćenja

Katolička crkva nije srušena „usput“. Crkva je bila oznaka hrvatskog i katoličkog postojanja na zemlji koju je agresor htio očistiti. Minirati zvonik znači reći: ovdje više nema vas. Zato je sjećanje na 5. rujna 1992. i na cijeli pregled stradanja Šibenske biskupije dužnost — ne nostalgija.

U istom duhu danas branimo Liku od otrova i Hrvatsku od demografskog i kulturalnog brisanja. Tko briše križeve jučer, danas briše identitet na druge načine: migracijskim pritiskom, ideološkom indoktrinacijom, napadom na narodnu kulturu. Linija obrane ista je — narod, vjera, država.

Popis stradanja Šibenske biskupije nije suh inventar. Svaka srušena crkva bila je središte župe, krštenja, sprovoda, svadbi — ritma hrvatskog života koji je agresor htio prekinuti. Kad se u Benkovcu na mjestu crkve digne tržnica, poruka je: vaša svetinja vrijedi manje od štanda. Kad se u Oklaju ubije dvanaestogodišnje dijete na sprovodu, poruka je: ni smrt vam neće biti mirna. To su zločini koje se ne smije „kontekstualizirati“ do nestanka.

Danas, 34 godine kasnije, bitka za pamćenje nije akademska. Ona se vodi u udžbenicima, na televiziji, u UEFA-inim kaznama i u uličnim skandiranjima. Tko u Hrvatskoj danas relativizira agresiju, otvara prostor istom duhu koji je minirao zvonike. Tko napada Thompsona i hrvatsku pjesmu, a šuti pred kultom Mladića, pokazuje čiji je moralni kompas.

Suverenistička Hrvatska mora povezati jučer i danas: obranu crkava 1991.–1995. s obranom demografije, granica i kulture 2026. Jer etničko čišćenje nije samo tenkovima — ono ide i sporijim metodama, ako narod zaboravi tko je i zašto postoji. 5. rujna zato nije samo „na današnji dan“. To je politički imperativ.

Zaključak: pamti ili nestani

Četrdeset crkava. Dvadeset četiri lakše oštećene. Kapelice. Samostani. Dijete na sprovodu. To nije „narativ“. To je dokumentirana istina Domovinskog rata. Dok Beograd diže spomenike zločincima, Hrvatska mora dizati spomen u riječima, školama i politici — bez isprike Možemo! i bez lažne ravnoteže SDP-a. 5. rujna nije dan za „dijalog s agresijom“. To je dan za hrvatsko pamćenje.

Izvori: narod.hr (5. rujna 1992., Šibenska biskupija — 40 župnih crkava; Kijevo, Benkovac, Oklaj, Kosovo-Zvjerinac); dokumentacija stradanja Katoličke crkve.