DALIJA I MOŽEMO! LEŠINARI NA LICI: Narodni bunt nije njihova pozornica

Saborska zastupnica Dalija Orešković došla je na Hodaj za Liku i odmah zagrabila najveću moguću retoriku: ovo je „najvažniji politički događaj u proteklih 30 i nešto godina“ — dakle od Domovinskog rata; „od danas ništa više neće biti isto“; HDZ i Plenković „ne mogu“ preživjeti. Zvuči kao manifesto. Izgleda kao lov na kameru. Narodni Reporteri pitaju ono što narod već zna: gdje ste bili dok se otpad zatrpavao, a gdje ste sad kad treba mikrofon?

Lika nije pozornica za političke lešinare. Lika je narod koji diše strah za vodu, tlo i djecu. Inicijative i glasovi s terena — uključujući distancu Bušića/organizatora od političkog prisvajanja — poručuju: ovo nije stranački miting. To je bunt zbog zdravlja i dostojanstva. Tko to pretvara u vlastiti reizborni spot, pljačka poruku.

Lešinari slijeću kad miriše na kameru

Centristički i lijevi akteri — Dalija, Možemo!, Tomaševićev krug — imaju isti refleks: pojave se ondje gdje je gužva, proglase se glasom „građana“, a sutra se vrate u Zagreb koji nisu uspjeli očistiti. Zagreb tone u deponijima, rasporedu smeća i kaosu upravljanja, a oni bi sad „spasili“ Liku. To nije hrabrost. To je hijijenski instinkt politike.

Dalija kaže da je broj građana dokaz da je narodu dosta vlasti „koja truje vlastiti narod“. Djelomično pogađa bol — ali krade dijagnozu. Narod nije došao da postane glasački top za njezinu frakciju. Narod je došao jer mu je dosta laži, sporosti i arogantnog odnosa prema Lici. HDZ mora odgovarati ondje gdje su činjenice teške: imenovanja, nadzor, sanacija, odgovornost. Ali zamjena Plenkovića Dalijom ili Možemo! nije „oslobođenje Like“ — to je zamjena jednog estradnog centra drugim.

„Od Domovinskog rata“ — oprez s patetikom

Uspoređivati današnji prosvjed s obranom Domovine verbalno je jeftino. Domovinski rat bio je krv, izgon, Vukovar, Lika koja je već jednom platila postojanje Hrvatske. Današnji bunt je pravedan i potreban — ali nije isti čin. Koji političar poseže za najvećom metaforom, često želi najveći plijen. „Ništa više neće biti isto“ može biti istina samo ako narod zadrži vlasništvo nad zahtjevima: sanacija, kaznena odgovornost, transparentnost, prekid trgovine otpadom — ne predaja ključeva Možemo! ideolozima.

Možemo! bi Liku rado ugradili u svoju priču o „borbi protiv korupcije“, dok istodobno u Zagrebu proizvode kaos, ideološke eksperimente i prezir prema hrvatskom identitetu. Tomaševićeva administracija nije moralni kompas za Gospić. SDP pak čeka da vidi kako puše vjetar. Narodni Reporteri neće im dati naraciju.

Bušić, inicijativa, distanca — Lika nije ničija igračka

Iz redova organizacije i Like već se čulo upozorenje: aktivirala se mašinerija spinova; političari se prikrpaju. To treba uzeti ozbiljno. Svaki put kad narod ustane, stignu dva tipa ljudi: oni koji nose teret i oni koji nose megafon. Prvi zaslužuju podršku. Drugi zaslužuju hladan tuš. Lika traži istinu o otpadu, ne koalicijsku matematiku. Traži stručnu sanaciju, ne tribinu za „i lijeve i desne i sredinu“ — floskulu kojom se briše odgovornost.

Da, kritika HDZ-ove arogantnosti i sporosti ima mjesta. „Svatko koristi šansu,“ rekao je Plenković u komentarima oko prosvjeda — rečenica koja miriše na cinizam. Ali cinizam na vrhu ne legitimira lešinarenje na dnu. Narod može kažnjavati vlast bez da se preda onima koji Hrvatsku žele pretvoriti u projektnu zonu migracija, rodnih ideologija i mržnje prema vlastitom narodu.

Što ostaje nakon kamera

Kad se crowd raziđe, ostaju bunari, krš, laboratorijski nalazi i pitanje tko će platiti sanaciju. Ostaje i pitanje hoće li se Lika sljedeći put opet koristiti kao kulisa. Narodni Reporteri poručuju Daliji, Možemo! i svim njihovim satelitima: Lika nije vaša pozornica. Narodni bunt nije vaš rebranding. Ako želite pomoći — šutite u kampanji, gurajte sanaciju, ne kradite Domovinski rat za citat.

Hrvatska treba odgovornost, ne estradu. Lika treba čistu zemlju, ne nove vlasnike narativa. Tko slijeće kao lešinar, neće voditi Hrvatsku — može je samo dodatno otrovati spinom.

Izvor: dnevno.hr – Dalija Orešković o Hodu za Liku