HOD ZA ŽIVOT U ŠIBENIKU: Prvi korak je zakon — kultura života vs Možemo! kultura smrti

Subota, 5. rujna 2026., Trg Republike Hrvatske u Šibeniku, 9:30. Okupljanje nije „prosvjed protiv žena“ — to je Hod za život, obitelj i Hrvatsku. Geslo je kristalno: „Prvi korak je zakon! Život je dar, zaštitimo ga pravednim zakonom!“ Isti dan hodalo se i u Rijeci, a u Zagrebu narod hoda za Liku. To nije koincidencija. To je isti hrvatski refleks: braniti ono što je ranjivo — nerođeno dijete, majku, zemlju, Domovinu.

Možemo! i njihov medijski kor zovu to „napadom na prava“. SDP šuti jer mu odgovara status quo. Narodni Reporteri zovu stvari pravim imenom: dok je na snazi komunistički zakon iz 1978., Hrvatska zakonski omogućuje kulturu smrti. To nije napredak. To je ostatak totalitarnog režima koji još ubija budućnost naroda.

Prvi korak je zakon — a zakon je još iz 1978.

Koordinatorica Maja Šubić rekla je ono što saborski „naprednjaci“ ne žele čuti: Hrvatska mora biti zemlja koja štiti život, a ne zemlja koja ga zakonski prekida. Poražavajuća je činjenica da propis iz komunističkog režima još vrijedi. Pobačaj usmrćuje dijete. Pobačaj ostavlja trajnu bol u srcu majke. Rješenje nije industrija smrti — rješenje je ljubav, potpora i zakon koji štiti majku i dijete od začeća do prirodne smrti.

Antonio je poručio: budimo društvo koje ženu ne ostavlja samu pred teškom odlukom. To je točka na kojoj puca maska Možemo!-feminizma. Oni nude „izbor“ bez mreže, bez potpore, bez obitelji — a onda moraliziraju. Prava solidarnost gradi potporu majci; lažna solidarnost nudi eliminaciju djeteta kao „uslugu“.

Svjedočanstva jača od ideologije

Obitelj Cvitan govorila je o Martinu Joni i odluci biti otvoreni životu unatoč strahu. Božana Tokalić ispričala je put majke kojoj su nakon teške prenatalne dijagnoze nudili pobačaj u Sloveniji. Odbila je. Tražila je pomoć. Loreto je živio tri minute — i ostavio trag već od života. „Nema te teškoće veće od majčine ljubavi,“ rekla je. Takve rečenice vrijede više od svih floskula zagrebačkih ideologa.

Jakov Jelić pozdravio je i one koji se Hodu protive: „Lijepo je što ste se rodili! Ali bilo bi pošteno da isto želite i drugoj začetoj djeci.“ To nije mržnja. To je logika. Tko brani život samo za sebe, a drugima ga uskraćuje, nije liberalan — licemjeran je.

Isti dan: Šibenik, Rijeka, Lika — isti narod

Dok Šibenik hoda za nerođene, Zagreb hoda za Liku otrovanu otpadom. Nadbiskup/glasovi Crkve već su ukazivali na bliskost Hoda za život i Hoda za Liku: molitva, odgovornost, čuvanje života i stvorenoga. Možemo! bi voljeli razdvojiti te teme: „ekologija“ da, „život nerođenih“ ne. Narod ih spaja. Jer tko ne poštuje život u utrobi, teško će iskreno poštovati život u Lici — osim kad treba kamera.

Demografska zima Hrvatske nije prirodna katastrofa. To je plod politike koja majčinstvo tretira kao teret, obitelj kao „stereotip“, a uvoz stanovništva kao rješenje. Antiimigrantski stav ovdje nije mržnja — to je obrana: prvo zaštiti svoju djecu, svoje majke, svoj narod. Suverenost počinje u kolijevci.

Poruka Saboru: skinite 1978. s knjiga

Hod završava pjesmom, ali zahtjev ostaje politički: moderan, pravedan zakon koji apsolutno štiti život od začeća. HDZ mora prestati s taktičkim izbjegavanjem teme ondje gdje je narod jasan. SDP i Možemo! otvoreno stoje na strani kulture smrti — i zato ih treba imenovati, ne „dijalogizirati“ u beskraj. Ljevica ne posjeduje moral. Posjeduje lobije.

Narodni Reporteri stoje uz Šibenik, uz Rijeku, uz majke koje su odabrale život, uz koordinatore i volontere. Život je dar. Prvi korak je zakon. Domovina koja ubija svoju djecu ne može se čuditi što nestaje. Hrvatska mora izabrati kulturu života — i odbaciti Možemo! kulturu smrti.

Obitelj i Domovina nisu „ultraconservativni“ floskule

U Šibeniku su bake, djedovi, majke, očevi i djeca hodali zajedno. To je slika Hrvatske koju Možemo! neće staviti na plakat: narod koji se ne srami molitve, ne srami majčinstva i ne srami reći da je pobačaj ubojstvo nerođenog djeteta. Dok ljevica uvozi ideološke pakete iz Bruxellesa i New Yorka, Šibenik izvozi poruku iz vlastite krvi i vjere: život pripada svakome, ne samo „željenima“ i „savršenima“.

Antonio i Maja na početku Hoda zahvalili su majkama koje su odabrale život unatoč teškim okolnostima i teškim prenatalnim dijagnozama. To je škola ljubavi koju država treba učiti — ne školu smrti. Ako Hrvatska želi demografski opstanak, mora prestati nuditi eliminaciju kao prvu adresu. Mora graditi stambenu, radnu i obiteljsku politiku koja majci kaže: nisi sama. Suverenistička politika počinje tu, ne u praznim govorima o „europskim vrijednostima“ dok narod nestaje.

Izvor: narod.hr – Hod za život u Šibeniku