Šime Đodan: partizan koji je postao komunistički uznik, pa otac hrvatske obrane, čovjek koji je Titovoj Jugoslaviji rekao gdje odlazi hrvatski novac

„Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, hrvatska puška na hrvatskom ramenu!"
— Šime Đodan

U galeriji ljudi koji su intelektualno pripremili raspad Jugoslavije i rođenje samostalne Hrvatske, malo je likova tako proturječnih i tako podcijenjenih kao Šime Đodan. Čovjek koji je kao sedamnaestogodišnjak pobjegao u partizane i postao časnik jugoslavenske vojske, isti je taj čovjek dvadeset i pet godina poslije završio u zloglasnoj Lepoglavi kao neprijatelj države koju je pomogao stvoriti. A onda je, na kraju života, dočekao da bude ministar obrane one Hrvatske za koju su ga komunisti proglasili izdajnikom. Njegova biografija je, u malom, biografija cijeloga jednog naraštaja Hrvata koji su prošli put od vjere u Jugoslaviju do njezina rušenja.

Đodan nije bio general ni ratni junak u klasičnom smislu. Njegovo je oružje bilo brojka. Kao ekonomist, on je učinio nešto što je u Titovoj Jugoslaviji bilo opasnije od svakog pucnja: sjeo je, izračunao i javno objavio koliko novca Hrvatska stvara, a koliko joj se od toga vraća. Odgovor koji je dobio i iznio pred tisuće ljudi zapalio je Hrvatsko proljeće i koštao ga slobode. Ovo je priča o tom čovjeku.

Dijete Bukovice koje je otišlo u rat

Šime Đodan rođen je 27. prosinca 1927. u selu Radaljice kraj Benkovca, u kamenoj, siromašnoj sjevernodalmatinskoj Bukovici, tada dijelu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Bio je to kraj tvrdih ljudi i teške zemlje, gdje se preživljavalo mukom, a ponos se nasljeđivao kao jedino pravo bogatstvo. Takvo podrijetlo obilježit će cijeli Đodanov karakter, tvrdoglavost, izravnost i spremnost da plati cijenu za ono što govori.

Kao i mnogi mladi ljudi njegova naraštaja, u vrtlogu Drugoga svjetskog rata Đodan je već sa sedamnaest godina, 1944., pristupio partizanskom pokretu. Nije to bila iznimka nego pravilo za velik dio dalmatinske i hrvatske mladeži, koja je u antifašističkoj borbi vidjela i otpor okupatoru i obećanje pravednijega društva. Đodan je bio uvjereni sudionik: pohađao je vojnu školu u Karlovcu i postao aktivni časnik Jugoslavenske narodne armije. U tim godinama on je, po svemu sudeći, iskreno vjerovao u novu državu i njezine ideale.

No već tu se nazire crta koja će ga obilježiti. Godine 1955., u naponu vojničke karijere, Đodan je na vlastiti zahtjev napustio vojnu službu. Čovjek koji odlazi iz vojske svojom voljom, u sustavu u kojem je časnički položaj značio sigurnost i status, već tada je pokazivao da mu je vlastita glava važnija od udobnosti. Umjesto uniforme, odabrao je knjige.

Od časnika do doktora ekonomije

Đodan se okrenuo znanosti s energijom preobraćenika. Upisao je i 1960. završio Pravni fakultet u Zagrebu, no time se nije zaustavio. Uslijedila su dva doktorata: 1964. doktorirao je pravne, a već sljedeće, 1965. godine i ekonomske znanosti. Dvostruki doktorat u tako kratkom roku bio je i tada rijetkost i pokazatelj iznimne radne discipline i intelektualne gladi.

Od početka šezdesetih Đodan predaje političku ekonomiju na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Bavio se, naizgled suhoparnim, temama robne proizvodnje, djelovanja zakona vrijednosti, gospodarskoga razvoja i, presudno, ekonomskoga položaja Hrvatske. Upravo će ga to posljednje odvesti u sukob sa sustavom. Jer u socijalističkoj Jugoslaviji ekonomija nije bila neutralna struka, nego ideološko minsko polje. Postavljati prava pitanja o novcu značilo je dirati u samu bit sustava.

Bićanićeva sjena: odakle teza o eksploataciji Hrvatske

Đodan nije svoje ideje izmislio ni iz čega. Njegov intelektualni učitelj i uzor bio je Rudolf Bićanić, veliki hrvatski ekonomist još iz predratnog razdoblja, koji je desetljećima ranije analizirao gospodarsku neravnotežu i pokazivao kako su pojedini krajevi u zajedničkoj državi bili zakinuti. Đodan je preuzeo tu nit i produljio je u novo, socijalističko doba, oboružan modernim podacima i statistikom.

Središnja Đodanova teza bila je jednostavna i zato razorna: Hrvatska u Jugoslaviji stvara znatno više nego što joj se vraća. Njezino gospodarstvo, tvrdio je, sustavno se iscrpljuje u korist saveznoga centra i nerazvijenih republika, dok sama Hrvatska zaostaje u ulaganjima i razvoju usprkos tome što je jedan od glavnih generatora prihoda. To nije bilo tek gunđanje, nego akademski potkrijepljena optužba, i upravo ju je zato bilo tako teško oboriti.

Gdje odlazi hrvatski novac: srce Đodanove ekonomske pobune

Da bi se shvatilo zašto je Đodan postao toliko opasan, treba razumjeti mehanizam na koji je upirao prstom. Hrvatska je, prije svega zahvaljujući turizmu na Jadranu i doznakama iseljenika, bila jedan od glavnih izvora deviza, tvrde, konvertibilne valute, u čitavoj Jugoslaviji. No devizni i vanjskotrgovinski sustav bio je tako posložen da je velik dio tih deviza završavao u saveznim rukama, gdje se preraspodjeljivao, ulagao u druge dijelove države ili trošio na savezne prioritete.

Đodan je to sveo na razumljivu sliku: Hrvatska napuni zajedničku blagajnu, a onda mora moliti i čekati da joj se dio vlastita novca vrati, i to po tuđim pravilima. Tome je dodao i pitanje saveznih fondova za nerazvijene, u koje je Hrvatska uplaćivala velike iznose, s upitnim učinkom i bez stvarne kontrole nad time kamo novac ide. Za obična čovjeka, radnika ili ugostitelja na obali, ta je računica bila i logična i bolna: radim, zarađujem devize, a živim lošije nego što bih trebao. Đodan je toj frustraciji dao jezik, brojke i legitimitet.

Bila je to ekonomska verzija hrvatskoga nacionalnog pitanja. Umjesto da govori o povijesti i osjećajima, Đodan je govorio o postotcima, deviznim tečajevima i platnoj bilanci, i upravo je zato bio uvjerljiv. Protiv emocija se režim lako borio, protiv tablica mnogo teže.

Hrvatsko proljeće: profesor koji je punio dvorane

Kraj šezdesetih i početak sedamdesetih donio je val koji je ušao u povijest kao Hrvatsko proljeće ili maspok, masovni pokret. U njegovu su intelektualnom srcu bili Matica hrvatska i njezini ljudi, a Đodan je od 1967. do 1971. bio član predsjedništva i gospodarski tajnik Matice, jedna od njezinih ključnih figura. Uz njega, kao gospodarski dvojac proljeća, često se spominjao i mladi ekonomist Marko Veselica.

Ono što je Đodana izdvajalo bila je sposobnost da složene ekonomske ideje pretvori u razumljivu, gorljivu poruku. Njegove tribine i predavanja privlačile su tisuće ljudi. Dvorane su bile prepune, a on je s pozornice, mirno ali nepokolebljivo, iznosio brojke koje su publiku ostavljale bez daha. Prvi put netko je s autoritetom sveučilišnog profesora javno govorio ono što su mnogi tiho slutili. To ga je pretvorilo u jednu od najprepoznatljivijih figura pokreta i, u očima režima, u izravnu prijetnju.

Đodanov je nastup bio to opasniji jer nije bio huškački. On nije pozivao na oružje ni na mržnju, nego na računicu. A računica koja pokazuje da te sustav vara mnogo je subverzivnija od svake parole, jer se ne može odbaciti kao puko nacionalističko buncanje.

Maspok: tko je sve stajao uz Đodana

Da bi se Đodana ispravno smjestilo, valja razumjeti pokret čiji je bio dio. Hrvatsko proljeće nije bilo djelo jednog čovjeka nego širokog saveza. Na političkom vrhu bili su reformski komunisti, Savka Dabčević-Kučar i Miko Tripalo, koji su unutar same Partije tražili veću samostalnost Hrvatske. U kulturi i civilnom društvu srce pokreta bila je Matica hrvatska sa svojim listovima, poput utjecajnoga Hrvatskog tjednika, koji je dosezao goleme naklade. Tu su bili i studenti, čiji je štrajk u jesen 1971. bio jedan od povoda za Titov obračun.

Unutar te šarolike koalicije Đodan je predvodio ono što bismo mogli nazvati ekonomskim krilom. Dok su jedni govorili o jeziku, kulturi i ustavnim pravima, on je nudio tvrdu, materijalnu podlogu svemu tome. Njegove su analize davale pokretu ono što mu je najviše nedostajalo, argument koji se nije mogao otpisati kao sentiment. Zato je i bio među prvima na udaru kad je došla odmazda: režim je dobro znao da je najopasniji upravo onaj koji brojkama dokazuje nepravdu.

Klirinški labirint: kako je točno curio novac

Đodanova snaga bila je u tome što je apstraktnu nepravdu znao razložiti na konkretne mehanizme. Jugoslavenski vanjskotrgovinski i devizni sustav bio je zamršen labirint u kojem se, tvrdio je, hrvatski novac gubio na više razina. Banke i velika vanjskotrgovinska poduzeća bili su u velikoj mjeri koncentrirani u saveznom središtu, pa je i kontrola nad tokovima kapitala, kreditima i devizama bila daleko od mjesta gdje se najviše zarađivalo.

Hrvatsko je gospodarstvo, osobito turizam i izvoz, stvaralo devize, ali ih nije moglo slobodno zadržati ni njima raspolagati; morala su ih, po nepovoljnim pravilima i tečajevima, predavati u zajednički sustav. Uz to su tu bili obvezni doprinosi u savezne fondove za nerazvijene republike i pokrajine, u koje je razvijenija Hrvatska uplaćivala znatno više nego što je iz njih dobivala. Zbroji li se sve to, tvrdio je Đodan, dobiva se slika republike koja radi za druge, dok joj vlastita infrastruktura, gospodarstvo i životni standard zaostaju.

Upravo je ta konkretnost bila subverzivna. Đodan nije govorio maglovito o „nepravdi", nego je imenovao tečajeve, fondove i institucije. Time je hrvatsko nezadovoljstvo iz sfere osjećaja prebacio u sferu činjenica, a s činjenicama se režim nije znao nositi drukčije nego silom.

Izbačen iz Partije

Takvo što režim nije mogao dugo tolerirati. Đodanove teze o ekonomskoj eksploataciji Hrvatske dovele su do njegova izbacivanja iz Saveza komunista. Čovjek koji je kao dječak otišao u partizane i bio časnik JNA sada je službeno proglašen skretničarom i nacionalistom. Za mnoge bi to bio kraj, poziv na povlačenje i šutnju. Za Đodana je bio tek uvod u ono najteže.

Karađorđevo i slom proljeća

Krajem 1971. Josip Broz Tito povukao je ručnu kočnicu. Na sjednici u Karađorđevu obračunao se s hrvatskim rukovodstvom, a potom je uslijedio širi val čistki, uhićenja i progona sudionika proljeća. Hrvatsko rukovodstvo je smijenjeno, Matica hrvatska ušutkana, tisak zatvoren, a mnogi istaknuti ljudi pokreta završili su na sudu i u zatvoru. Nastupilo je razdoblje koje se u Hrvatskoj pamti kao Hrvatska šutnja, godine olovnog straha i konformizma.

Đodan, kao jedan od intelektualnih vođa i najglasnijih ekonomista pokreta, bio je među glavnim metama.

Lepoglava: pet godina iza rešetaka

Godine 1972. Đodan je uhićen. Osuđen je na šest godina zatvora, uz dodatnu kaznu od četiri godine zabrane javnoga nastupa, drakonsku mjeru kojom se čovjeka nije htjelo samo zatvoriti, nego i ušutkati i nakon izlaska. Od izrečene kazne odležao je punih pet godina, velik dio u zloglasnoj kaznionici Lepoglava, mjestu kroz koje su prošli mnogi hrvatski politički zatvorenici.

Prema svjedočanstvima i kasnijim prisjećanjima, Đodan je u zatvoru bio izložen teškom postupanju upravo zbog svoje tvrdoglave uspravnosti i odbijanja da se slomi ili pokaje. Nije molio za milost niti se javno odrekao svojih teza. Iz Lepoglave je izašao tjelesno oslabljen, ali kičma mu, u prenesenom smislu, nije bila slomljena. Za protivnike režima on je time postao živi simbol otpora, čovjek koji je platio cijenu i nije popustio.

Nisu bili sami: naraštaj na optuženičkoj klupi

Đodan nije stradao izolirano. Slom proljeća pokosio je cijeli jedan naraštaj hrvatskih intelektualaca i političara, i mnogi od njih postat će kasnije nositelji samostalne Hrvatske. Kroz istrage, sudove i zatvore tih su godina prošli, među ostalima, budući prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, književnik i borac za ljudska prava Vlado Gotovac, Đodanov ekonomski suborac Marko Veselica, kao i studentski vođe poput Dražena Budiše i Ivana Zvonimira Čička.

Ta činjenica baca posebno svjetlo na Đodanovu sudbinu. Ljudi koje je Titova Jugoslavija sedamdesetih proglasila neprijateljima države bili su, kako će se pokazati dvadesetak godina poslije, upravo oni koji su tu državu preživjeli i nadživjeli. Zatvorske ćelije Lepoglave i drugih kaznionica bile su, u nekom smislu, čekaonice buduće hrvatske političke elite. Đodan je u tome bio i žrtva i, na koncu, pobjednik.

Godine šutnje: povratak struci

Nakon izlaska iz zatvora Đodan se, kao i mnogi bivši proljećari, morao snalaziti na margini. Javni angažman bio mu je onemogućen, ali struku mu nisu mogli oduzeti. Od 1981. djelovao je kao znanstveni savjetnik u Institutu za javne financije, nastavljajući se baviti ekonomijom daleko od reflektora. Bile su to godine prividnog mira, dok je ispod površine tinjalo sve ono što će eksplodirati krajem desetljeća.

Ta ustrajnost u struci važna je za razumijevanje Đodana. On nije bio politički pustolov koji je ekonomiju koristio kao kulisu. Bio je, prije svega, ekonomist koji je vjerovao u svoje brojke, a politika ga je našla upravo zato što su te brojke bile neugodne.

Povratak: suosnivač HDZ-a

Kad je krajem osamdesetih jugoslavenski komunizam počeo pucati po šavovima, ljudi poput Đodana iznenada su se iz zabranjenih pretvorili u tražene. Kao provjeren, zatvorom potvrđen hrvatski domoljub i vrhunski stručnjak, bio je prirodan sudionik obnove hrvatskoga političkog života. Đodan je bio među osnivačima Hrvatske demokratske zajednice, stranke oko koje se okupio Franjo Tuđman i koja će povesti Hrvatsku u samostalnost.

Na prvim višestranačkim izborima i u godinama koje su uslijedile, Đodan je izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, i to u dva mandata, od 1990. do 1992. te od 1992. do 1995. Čovjek koji je zbog svojih uvjerenja robijao sada je sjedio u parlamentu države koja je nastajala upravo na idejama za koje je bio kažnjen. Bio je to trijumf kakav malo tko doživi.

Ministar obrane u dvadeset i devet dana

Najdramatičniji, a istodobno i najkraći poglavlje Đodanove karijere odvio se u ljeto 1991. U trenutku kad je Hrvatska ulazila u otvoreni rat, kad je JNA sve otvorenije stajala uz pobunjene Srbe, a zemlja se očajnički pokušavala naoružati, Đodan je 2. srpnja 1991. imenovan ministrom obrane. Na toj je dužnosti ostao svega dvadeset i devet dana, do 31. srpnja 1991.

Bila je to jedna od najtežih mogućih dužnosti u najgorem mogućem trenutku. Hrvatska tada gotovo da nije imala vojsku u pravom smislu, oskudijevala je oružjem pod embargom, a pred njom je bio sukob s daleko nadmoćnijim protivnikom. Đodanov kratki mandat pao je u to vrijeme grozničavog stvaranja obrambenih struktura. Njegov odlazak s dužnosti nakon manje od mjesec dana dio je burne kadrovske dinamike ratnog vrha, u kojem su se dužnosti mijenjale brzo, a odgovornost za obranu domovine ubrzo je preuzeo Gojko Šušak, koji će taj resor voditi godinama.

Iako kratkotrajno, to ministarstvo Đodanu je donijelo naslov koji povijest pamti: bio je jedan od prvih ministara obrane samostalne Hrvatske, u danima kad je ta obrana bila pitanje samog opstanka.

Predsjednik Matice i Tuđmanov izaslanik

Đodanova povezanost s Maticom hrvatskom, kolijevkom proljeća, zatvorila je puni krug kad je 1991. i 1992. obnašao dužnost predsjednika te ustanove. Vratio se, dakle, na čelo institucije zbog koje je nekoć robijao, ali sada u slobodnoj državi. U godinama koje su slijedile djelovao je i kao posebni izaslanik predsjednika Franje Tuđmana, ostajući blizak vrhu mlade države.

Za razliku od nekih drugih proljećara koji su s vremenom ušli u oštru oporbu, Đodan je uglavnom ostao unutar tabora koji je vodio osamostaljenje, iako je i sam znao biti kritičan i svojeglav. Njegova lojalnost hrvatskoj državnoj ideji bila je jača od dnevne politike.

Domoljub bez pardona

Đodan nikada nije skrivao za koga se i za što bori. Bio je hrvatski domoljub i rodoljub bez zadrške, čovjek koji je javno, u vrijeme kad je to bilo opasno i kažnjivo, tražio da Hrvatska sama upravlja svojim novcem i svojom obranom. Njegovo geslo, „hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, hrvatska puška na hrvatskom ramenu", u dvije je slike saželo sve za što se zalagao: gospodarsku i vojnu suverenost hrvatskoga naroda. Nije to bila puka parola, nego program, prvo napuni svoj džep vlastitom zaradom, a onda tu zaradu i tu zemlju znaj i obraniti.

U vrijeme velikosrpske agresije i raspada Jugoslavije Đodan je bio oštar i beskompromisan kritičar beogradskoga centralizma i politike koja je Hrvatsku desetljećima držala podređenom i opljačkanom. Ta izravnost, koja mu je jednom donijela pet godina Lepoglave, sada je bila u službi države koja se rađala. Za mnoge Hrvate upravo je ta neustrašivost, spremnost da glasno i bez okolišanja kaže ono što drugi jedva usude pomisliti, bila njegova najveća vrlina. Bio je čovjek čvrste kičme, kakav se rijetko rađa.

Oštar jezik ratne 1991.

Đodan je bio poznat i po vrlo oštrom, izravnom jeziku, osobito u ratnoj 1991. godini. U kolovozu te godine, kao posebni izaslanik predsjednika Franje Tuđmana, govorio je na otvaranju Sinjske alke, a taj se njegov nastup i danas pamti po žestokim, borbenim porukama upućenima srpskoj strani u sukobu. Bio je, po naravi, čovjek oštra pera i jezika, koji u danima velikosrpske agresije na Hrvatsku nije birao riječi kad je govorio o onima koji su, kako je smatrao, napali i pljačkali njegovu domovinu.

Toj su mu izravnosti protivnici zamjerali, a pristaše je doživljavali kao izraz nepatvorene domoljubne strasti i hrabrosti da se stvari nazovu pravim imenom u trenutku kad je Hrvatska ratovala za goli opstanak. Bilo kako bilo, ta beskompromisnost bila je nerazdvojiv dio Đodanove osobnosti, ista ona tvrdoglava uspravnost koja ga je nekoć odvela u Lepoglavu, a sada ga je učinila jednim od najstrastvenijih glasova hrvatske obrane.

Pisac i ideolog: knjige koje su ostale

Đodan je iza sebe ostavio i pisani trag. Njegovo najpoznatije stručno djelo, „Ekonomska politika Jugoslavije", sistematiziralo je njegove analize gospodarskoga sustava zajedničke države. Godine 1991. objavio je „Hrvatsko pitanje 1918. – 1991.", pregled hrvatskoga položaja kroz dva jugoslavenska razdoblja, u kojem je povezao ekonomsku i političku dimenziju hrvatske sudbine. Kasnije je objavljivao i publicistiku, poput knjige znakovita naslova o jugoslavenskoj tragediji.

U tim se djelima vidi cjelovitost njegove misli. Za Đodana, hrvatsko pitanje nikada nije bilo samo emotivno ili povijesno, nego uvijek i ekonomsko. Vjerovao je da narod koji ne kontrolira svoj novac ne kontrolira ni svoju sudbinu, i cijelu je karijeru posvetio dokazivanju te teze, prvo u zabranjenim tribinama, potom iza rešetaka, i naposljetku u parlamentu slobodne države.

Simbol hrvatske okomice

U hrvatskoj publicistici Đodana se često opisuje kao „simbol hrvatske okomice", uspravnosti, dosljednosti i spremnosti da se za uvjerenja plati. Taj mu je nadimak pristajao. Njegov je životni luk, od partizana i časnika JNA, preko komunističkoga uznika, do oca hrvatske obrane, priča o čovjeku koji je mijenjao sustave, ali ne i temeljno uvjerenje da Hrvatska ima pravo sama upravljati svojom sudbinom i svojim novcem.

Povjesničari i ekonomisti do danas raspravljaju koliko su Đodanove računice bile precizne, no malo tko osporava da je pogodio u samo srce problema. Ideja da je Hrvatska u Jugoslaviji bila neto uplatitelj, da je davala više nego što je dobivala, postala je jedan od temeljnih argumenata za osamostaljenje, i Đodan je bio njezin najglasniji i najuvjerljiviji glasnogovornik.

Je li Đodan bio u pravu? Spor koji traje

Bilo bi nepošteno Đodana prikazati kao nepogrešivog proroka. Njegove teze o ekonomskoj eksploataciji Hrvatske i danas su predmet stručnih rasprava. Kritičari upozoravaju da je jugoslavensko gospodarstvo bilo isprepletena cjelina u kojoj su i hrvatska poduzeća profitirala od zajedničkog tržišta, jeftinih sirovina iz drugih republika i zajamčenoga plasmana robe, pa je konačni „saldo" teže izračunati nego što se čini. Neki ekonomisti smatraju da su pojedine Đodanove brojke bile odabrane tako da potkrijepe unaprijed zadan zaključak.

S druge strane, i mnogi njegovi kritičari priznaju da je jezgra njegove tvrdnje bila utemeljena: Hrvatska jest bila neto uplatitelj u zajedničku blagajnu i jest imala ograničenu kontrolu nad vlastitim devizama. Spor se, dakle, ne vodi toliko oko toga je li nepravda postojala, koliko oko njezine točne veličine i uzroka. U svakom slučaju, Đodanova je zasluga što je to pitanje uopće postavio, glasno i argumentirano, u vremenu kad je i sama tema bila zabranjena.

Povijest je, na svoj način, presudila u njegovu korist. Argument o gospodarskoj neravnopravnosti postao je jedan od stupova hrvatskoga zahtjeva za samostalnošću, a raspad Jugoslavije pokazao je koliko su ekonomske napetosti između republika bile duboke i stvarne. Đodan možda nije bio precizan do zadnjeg postotka, ali je bio u pravu u onome najvažnijem.

Kraj u Dubrovniku

Šime Đodan preminuo je 2. listopada 2007. u dubrovačkoj bolnici, u osamdesetoj godini života, nakon duge i teške bolesti. Pokopan je nekoliko dana poslije, ispraćen kao jedan od velikana hrvatske novije povijesti. S njim je otišao jedan od posljednjih velikih glasova Hrvatskoga proljeća, naraštaja koji je snovima i žrtvom pripremio tlo za samostalnu Hrvatsku.

Nasljeđe: čovjek koji je brojkama rušio državu

Što ostaje od Šime Đodana? Ostaje slika čovjeka koji je pokazao da se sustav ne ruši samo oružjem i parolama, nego i olovkom, papirom i hrabrošću da se glasno kaže neugodna istina. Ostaje primjer intelektualca koji je za svoje teze bio spreman platiti zatvorom, i koji se, kad je došlo vrijeme, nije skrivao ni na najtežoj dužnosti u najtežem trenutku.

Njegova je priča i opomena i nadahnuće. Opomena, jer pokazuje koliko je koštalo govoriti istinu u nedemokratskom sustavu. Nadahnuće, jer dokazuje da ustrajnost može nadživjeti i zatvor i progon i, na kraju, pobijediti. Đodan je umro kao slobodan građanin države kakvu je zamišljao, a to je pobjeda kakva se rijetko dosuđuje onima koji se usude prkositi svome vremenu.

U svijetu koji lako zaboravlja svoje utemeljitelje, vrijedi se sjetiti da iza suhih statistika o hrvatskoj samostalnosti stoje i ljudi poput Šime Đodana, dalmatinski tvrdoglavac koji je Titovoj Jugoslaviji, bez straha, rekao točno gdje odlazi hrvatski novac, i za tu istinu odgovarao cijelim životom.

Metodologija: ovaj životopis temelji se na dostupnim javnim izvorima i novinskim nekrolozima o Šimi Đodanu (Index.hr, Dnevnik.hr, narod.hr, Hrvatsko kulturno vijeće), enciklopedijskim natuknicama te literaturi o Hrvatskom proljeću i njegovim ekonomskim idejama. Za razdoblje i arhivske izvore konzultirani su i alati za pretraživanje mrežnih arhiva (Wayback Machine). Pojedini datumi (osobito trajanje mandata ministra obrane, 2. – 31. srpnja 1991.) i podaci o školovanju usklađeni su prema više izvora; ondje gdje se izvori razilaze, navedena je najčešće potvrđena inačica.