STEPINAC PRED KOMUNISTIČKIM SUDOM: Od uhićenja do 16 godina zatvora u samo 23 dana

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac uhićen je 18. rujna 1946. Dvanaest dana poslije izveden je pred sud, a već 11. listopada osuđen na šesnaest godina zatvora s prisilnim radom i petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava.

Od uhićenja do izricanja presude prošla su samo 23 dana. Za Stepinca su time započele godine zatočeništva, najprije u Lepoglavi, a zatim u Krašiću, gdje je ostao do smrti. Kronologiju tih događaja donosi Zagrebačka nadbiskupija.

Sukob oko pitanja tko upravlja Crkvom

Završetak Drugog svjetskog rata nije donio smirivanje odnosa između novih jugoslavenskih vlasti i Katoličke Crkve. Komunističko vodstvo nastojalo je učvrstiti nadzor nad društvom, dok je Stepinac inzistirao na crkvenoj samostalnosti i povezanosti sa Svetom Stolicom.

Jedno od ključnih pitanja bilo je odvajanje Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Rima. Hrvatska enciklopedija navodi da je Stepinac 1945. odbio Titov prijedlog uspostave hrvatske nacionalne crkve te od komunističkih vlasti zahtijevao prekid represije i osvete nad ideološkim protivnicima. Hrvatska enciklopedija

Za nadbiskupa zajedništvo s papom nije bilo predmet političke pogodbe. Prihvaćanje takvog zahtjeva značilo bi zadiranje države u samu organizaciju i identitet Katoličke Crkve.

Sukob se istodobno produbljivao zbog uhićenja svećenika, poslijeratnih likvidacija, oduzimanja crkvene imovine i ograničavanja vjerskog djelovanja. Stepinac je o tim pitanjima govorio javno, zbog čega je postajao sve izrazitiji protivnik politike novog režima.

Prvo uhićenje i razgovor s Titom

Stepinac je prvi put uhićen 17. svibnja 1945., ubrzo nakon završetka rata. Na slobodu je pušten 3. lipnja, a sljedećeg dana razgovarao je s Josipom Brozom Titom.

Susret nije uklonio temeljne nesuglasice. U rujnu iste godine biskupi su objavili pastirsko pismo u kojem su progovorili o progonima i ograničavanju vjerskih sloboda. Uslijedili su novi pritisci na nadbiskupa i javni napadi na Crkvu. Prema prikazu Zagrebačke nadbiskupije, vlasti su početkom 1946. od Svete Stolice tražile i njegovo uklanjanje sa zagrebačke nadbiskupske službe. Životopis Alojzija Stepinca

Ponovno uhićenje, 18. rujna 1946., označilo je prijelaz iz političkih pritisaka u kazneni postupak.

Što je tvrdilo tužiteljstvo

Stepinac je 30. rujna izveden pred Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske. Optužbu je zastupao javni tužitelj Jakov Blažević, a sudskim vijećem predsjedao je Žarko Vimpulšek.

Tužiteljstvo ga je teretilo za suradnju s okupatorima i ustaškim režimom tijekom rata te za djelovanje protiv nove jugoslavenske države nakon njegova završetka. U optužbama su važnu ulogu imali njegovi kontakti s vlastima NDH, javni nastupi, okružnice svećenstvu i služba vojnog vikara.

Posebno teško mjesto zauzimala je optužba za pomaganje prisilnih vjerskih prijelaza pravoslavnog stanovništva. Spominjali su se i djelovanje katoličkog tiska, pohranjivanje arhive Ministarstva vanjskih poslova NDH te kontakti s Erihom Lisakom, koje je tužiteljstvo povezivalo s pomaganjem poslijeratnim križarskim skupinama.

To su bile tvrdnje optužbe, a ne činjenice koje se mogu nekritički preuzeti iz naknadno poništene presude. Pregled tadašnjih optužbi donosi i izvještaj Radija Slobodna Europa o poništenju presude.

Obrana: kontakti s vlastima nisu isto što i podrška njihovim zločinima

Obrana, u kojoj je istaknutu ulogu imao odvjetnik Ivo Politeo, osporavala je zaključak da nadbiskupovi službeni kontakti s vlastima sami po sebi dokazuju političku ili kaznenu odgovornost.

Njezino je polazište bilo da se djelovanje crkvenog poglavara mora promatrati u ratnim okolnostima: kontakti s državnim dužnosnicima mogli su biti potrebni upravo radi intervencija za ugrožene ljude.

Obrana se pozivala na Stepinčeve prosvjede protiv progona, njegove propovijedi protiv rasne diskriminacije i zauzimanje za progonjene. U pitanju vjerskih prijelaza naglašavala je razliku između prisile i prihvaćanja ljudi koji su prijelaz tražili kako bi spasili život.

Hrvatska enciklopedija također bilježi da je Stepinac, nakon početnih očekivanja od proglašenja hrvatske države, zbog diskriminacijskih zakona i počinjenih nedjela kritizirao režim te štitio Židove, Srbe i Rome. Hrvatska enciklopedija

„Savjest mi je mirna”

Stepinčev govor pred sudom 3. listopada 1946. ostao je jedan od najpoznatijih trenutaka procesa.

U njemu je odbacio vlastitu krivnju, govorio o položaju Crkve i branio pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu. Naglasio je i da se iza optuženog pojedinca nalazi zagrebački nadbiskup, odnosno predstavnik institucije s kojom se vlast sukobljavala.

Njegove riječi „savjest mi je mirna” postale su trajno povezane s tim suđenjem. Zagrebačka nadbiskupija prenosi ih u osvrtu na proces i njegovo kasnije pravno poništenje. Osvrt na Stepinčevu osudu

Lepoglava, a zatim zatočeništvo u Krašiću

Presuda je izrečena 11. listopada 1946. Stepinac je osuđen na šesnaest godina lišenja slobode s prisilnim radom te na pet godina gubitka političkih i građanskih prava.

Na izdržavanje kazne u Lepoglavu odveden je 19. listopada. Ondje je ostao do 5. prosinca 1951., kada je premješten u internaciju u Krašić.

Premještaj nije značio povratak slobodnom obavljanju nadbiskupske službe. U Krašiću je živio pod nadzorom i ograničenjima sve do smrti 10. veljače 1960. Zagrebačka nadbiskupija

Presuda poništena sedamdeset godina poslije

Županijski sud u Zagrebu 22. srpnja 2016. poništio je presudu iz 1946. u cijelosti u dijelu koji se odnosio na Stepinčevu kaznenu odgovornost.

Odluka nije bila samo simbolična osuda nekadašnjeg režima. Sud je razmatrao konkretne povrede načela zakonitosti i prava na pošten postupak. U obrazloženju je, među ostalim, osporio način na koji su službeni kontakti, pastoralne aktivnosti i drugi postupci pretvarani u dokaz kaznene odgovornosti. Presuda Županijskog suda u Zagrebu, 22. srpnja 2016.

Obrazlažući odluku, predsjednik vijeća Ivan Turudić opisao je postupak kao politički montirano suđenje te istaknuo povrede prava na obranu, žalbu i obrazloženu sudsku odluku. Izvještaj sa suda

Poništenje presude ne zamjenjuje povijesno istraživanje svakog događaja iz Stepinčeva života. Ono, međutim, jasno pokazuje da presuda donesena u politički instrumentaliziranom postupku ne može biti pouzdan temelj za konačan sud o čovjeku.

Osamdeset godina nakon uhićenja, Stepinčev slučaj zato ostaje i upozorenje: kada politička vlast podredi pravosuđe svojim ciljevima, optužnica može postati sredstvo obračuna, a sudnica mjesto kažnjavanja neposlušnosti.