ŽIDOVI U SPLITU: Od antičke Salone do grada koji danas poznajemo

U Splitu se povijest često čita s pročelja. U imenima ulica, na vratima palače, na putu prema Marjanu. Ali jedan njezin važan dio lako ostane izvan vidokruga: ljudi koji su u gradu otvarali trgovine i knjižare, liječili bolesnike, dovodili robu preko mora i kopna, sudjelovali u njegovoj obrani i, u najgorim godinama, bili progonjeni zato što su Židovi.

Njihova priča počinje prije Splita kakav poznajemo. Vodi preko antičke Salone, mletačke luke i lazareta, staroga židovskog susjedstva unutar Dioklecijanove palače, Morpurgove knjižare i industrijskog bazena Solina. U dvadesetom stoljeću dolazi do spaljene sinagoge, naredbe o prijavljivanju pod prijetnjom smrti, bijega i odlaska u partizane. Nakon svega ostaje zajednica koja i danas čuva svoju baštinu.

Petnaest priloženih snimaka povijesnog teksta otvara upravo tu priču. Čitamo ih uz arheološka istraživanja, podatke Židovske općine Split, biografske leksikone i svjedočanstva preživjelih. Tako se iza velikih riječi o doprinosu gradu ponovno pojavljuju konkretni ljudi i događaji.

Prije grada u palači: židovski tragovi u Saloni

Židovska prisutnost na ovom prostoru nije počela dolaskom sefardskih trgovaca u šesnaestom stoljeću. Mnogo je starija. U Saloni postoje materijalni tragovi koji pripadaju kasnoj antici: natpisi, prikazi menore i predmeti povezani sa židovskom vjerskom zajednicom.

Arheolog Ivan Matijević u radu objavljenom 2020. razmatra, među ostalim, Peregrinin natpis iz 382. godine s Manastirina, sarkofag s menorom s Gospina otoka te svjetiljku i gemu sa židovskim simbolima. Posebno je važan natpis s kraja trećega ili početka četvrtog stoljeća koji izrijekom spominje Rimljane, Židove i kršćane. To su opipljivi tragovi života zajednice u antičkom gradu. Arheološki rad o židovskoj zajednici u Saloni

Na prvoj snimci autor govori o gotovo dvama tisućljećima kontinuiteta. Ta zamisao ima snažnu povijesnu privlačnost, osobito kad se zna da je Split izrastao iz svijeta kojem je Salona bila središte. Ipak, sačuvani nalazi i pisani tragovi ne pokrivaju svako stoljeće. Pouzdano potvrđena antička prisutnost i pretpostavka neprekinutoga života nisu sasvim ista tvrdnja. Upravo je ta razlika važna da bi priča ostala uvjerljiva.

1420. i novi mediteranski putovi

Ulazak Splita pod mletačku vlast 1420. promijenio je politički okvir grada. Židovski život nije počeo s tom promjenom, ali će ga u sljedećim stoljećima snažno oblikovati trgovina i doseljavanje.

Nakon progona s Pirenejskog poluotoka sefardske su obitelji pronalazile nove domove diljem Sredozemlja. Dio je stigao i u Split, izravno ili preko drugih trgovačkih središta. Židovska općina u prikazu svoje povijesti razlikuje stariju romaniotsku prisutnost od sefardskih doseljenika, a spominje i kasniji dolazak aškenaskih obitelji. Zajednica, dakle, nije bila sastavljena od ljudi jednaka podrijetla i istoga životnog puta. Povijest židovskog susjedstva u Splitu

Upravo su veze s različitim gradovima i jezicima postale velika prednost. Trgovac u jadranskoj luci morao je poznavati više od cijene robe: putove, običaje, posrednike, carine i političke granice. Split je preko takvih ljudi mogao biti povezan s prostorom daleko većim od svoje neposredne okolice.

Daniel Rodriga i luka koja je otvorila grad

Jedno se ime u toj povijesti ne može zaobići: Daniel Rodriga. Židovski trgovac podrijetlom iz Španjolske predlagao je da Split postane veliko mjesto razmjene između osmanskog zaleđa i mletačkog svijeta. Mletačke su vlasti projekt prihvatile 1577., a splitska je skela službeno otvorena 1592. godine. Hrvatska enciklopedija: Daniel Rodriga

Skela nije značila samo pristan za brodove. Trebalo je organizirati prihvat robe, carinjenje, skladištenje i zdravstveni nadzor. Lazaret je bio dio tog sustava: mjesto karantene i sigurnijeg protoka ljudi i dobara u doba kad je strah od epidemija mogao zatvoriti trgovinu.

Rodrigina uloga zato se ne svodi na jednu građevinu. Njegov je projekt pomogao promijeniti gospodarski položaj grada. Split je postajao točka na dugome putu kojim je roba iz zaleđa stizala do Jadrana, a zatim do Venecije i dalje. Projekt su ostvarivale i financirale vlasti i drugi sudionici; Rodrigu ne treba pretvarati u čovjeka koji je sam izgradio čitavu luku da bi se razumjelo koliko je njegova zamisao bila važna.

Susjedstvo unutar palače: blizina, slobode i njihove granice

Staro židovsko susjedstvo razvilo se u sjeverozapadnom dijelu Dioklecijanove palače. Tragovi mezuzâ na dovratnicima i danas podsjećaju da se ondje živjelo, radilo, molilo i odgajalo djecu. Sinagoga je dio toga gradskog tkiva, smještena među kućama i uskim prolazima.

Prema povijesti koju objavljuje Židovska općina, današnji se molitveni prostor oblikovao u šesnaestom stoljeću, a 1728. proširen je povezivanjem sa susjednom kućom. Kasnije je uređen i prostor galerije za žene. Arhitektura sama govori koliko je vjerski život bio uklopljen u postojeći grad. Židovska općina o splitskoj sinagogi

Na jednoj snimci Kečkemet ističe da je položaj splitskih Židova često bio povoljniji nego u drugim europskim gradovima. Razumljivo je zašto mu je to važno: njihove su trgovačke vještine gradu trebale, a svakodnevni susreti nisu se svodili samo na vjerske granice. No relativno povoljniji položaj ne znači da su kroz sva razdoblja imali jednaka prava ili da neprijateljstva nije bilo. Kasniji događaji to će pokazati vrlo bolno.

Drugi izvadak upućuje na splitski statut i općinsku Zlatnu knjigu. Autor iz malobrojnosti posebnih odredbi o Židovima izvodi zaključak o njihovu mjestu u gradu. To je zanimljiv historiografski argument, ali šutnja nekog dokumenta ne može sama objasniti sve odnose među ljudima. Za potpuniju sliku potrebni su i propisi, sudski sporovi, poslovne isprave i pojedinačna iskustva.

Ratovi, glad i liječnici: svakodnevna povijest solidarnosti

Kad je Kandijski rat od 1645. do 1669. zahvatio mletačko-osmanski prostor, Split je morao misliti na obranu i opskrbu. Na priloženom izvatku izjave splitskih plemića iz 1714. govori se o židovskim trgovcima koji su sudjelovali u gradnji obrambenih položaja, pridonosili ratnom naoružanju i držali stražu. Spominju se Gripe, Bačvice i položaj iza samostana svetog Arnira.

Važno je primijetiti tko u tom tekstu govori: prikaz poziva na svjedočenje splitskih plemića o ulozi njihovih židovskih sugrađana. To je povijest javno prepoznata rada i zajedničkog interesa. Obrana grada u kojem živite nije apstraktna stvar; njome branite i vlastiti dom.

Druga snimka donosi manje poznate epizode opskrbe. Korčulanski knez traži pomoć u žitu za gladne otočane, a u Splitu se traži ulje za građane i vojsku. Opisuje se kako trgovci dopremaju potrebne namirnice i prodaju ih po povoljnim cijenama. Budući da na dostavljenom izrezu nije vidljiva godina, tim događajima ne pripisujemo proizvoljan datum. Njihovo je mjesto u priči jasno i bez toga: mreže trgovine u krizi postaju mreže opstanka.

Jednako su konkretna liječnička imena. Za upravnika vojne bolnice 1657. imenovan je Juda Lombroso. U izvatku se navodi da su u odluci pohvaljeni njegovo iskustvo, sposobnost i milosrđe. Desetljećima poslije, za epidemije kuge od 1729. do 1732., istaknuo se kirurg Josip Stariji, odnosno Iseppo Senior.

Prema tekstu, liječio je oboljele u Lučcu, potom pomagao u Podstrani te se vratio bolesnicima u splitskim predgrađima. Tu nema potrebe za velikim ukrasima: liječnik koji odlazi među zaražene i vraća se ondje gdje je potreban već sam po sebi govori dovoljno o pripadanju zajednici.

1778.–1807.: zatvorena vrata i napad koji ne smijemo preskočiti

Priča o skladnom suživotu ostala bi nepotpuna kad bi iz nje nestalo kasno osamnaesto stoljeće. Povijesni pregled koji objavljuje CENDO navodi uvođenje getskih ograničenja 1778., dodatnu izolaciju tijekom kuge 1783.–1784. i nasilje 1797. godine, nakon sloma Mletačke Republike. U istome se pregledu uklanjanje getskih vrata povezuje s Marmontovom odlukom od 23. ožujka 1807. CENDO: povijesni pregled židovskih zajednica

To je važan ispravak prejednostavne slike. Naziv židovskog susjedstva nije kroz cijelu povijest značio isti režim zatvaranja. Bilo je dugih razdoblja uključenosti u grad, ali i konkretnih trenutaka ograničavanja, straha i napada.

Uz događaje 1797. vezan je govor pripisan Nikoli Šiloviću, koji se suprotstavlja okupljenim napadačima podsjećajući ih na trgovinu, liječenje, obranu i pomoć u gladi. Dostavljena snimka prenosi taj govor u povijesnoj obradi. Čitamo ga kao tekst sačuvan i posredovan u literaturi, bez tvrdnje da pred sobom imamo stenografski zapis izgovoren svake riječi.

Njegova poruka ostaje jasna: ljudi protiv kojih se okreće bijes bili su do jučer susjedi kojima se kucalo na vrata kad je trebalo pomoći. U toj epizodi vide se i nasilje i otpor nasilju. Povijest Splita sadrži oboje.

Devetnaesto stoljeće: građanski život, dobrotvornost i prava

Ulaskom u devetnaesto stoljeće mijenjale su se države, uprave i političke ideje, a svakodnevni se život nastavljao kroz poslove, obitelji i gradske ustanove. Na dostavljenim stranicama nalazimo poziv Židovima da 1831. sudjeluju u kazališnoj dobrotvornoj priredbi te podatak o prikupljanju pomoći za okolne seljake pogođene tučom 1843.

Takve sitne vijesti katkad o odnosima u gradu govore više od svečanih govora. Pokazuju da se pomoć tražila preko granica pojedine vjerske zajednice. Netko je trebao hranu, drugi novac, treći prostor za priredbu; gradska se mreža gradila upravo tim vezama.

U drugom izvatku spominje se prilog od sto fiorina 1830. za svečanost dolaska biskupa Pavla Miošića, kao i sudjelovanje predstavnika zajednice u javnim i državnim ceremonijama. Vjerska posebnost nije isključivala sudjelovanje u građanskom životu.

Pravna se ravnopravnost, međutim, nije dobivala sama od sebe niti svuda istodobno. Dalmacija je pripadala austrijskom dijelu Monarhije, u kojem je emancipacija Židova vezana uz prosinačko zakonodavstvo 1867. godine. Za Split zato nije precizno automatski preuzeti 1873., godinu koja se često spominje u povijesti ravnopravnosti u Hrvatskoj i Slavoniji. Istraživanje Naide Mihal Brandl o povijesti Židova u Hrvatskoj

Morpurgovi: iza poznate knjižare cijeli jedan gradski svijet

Vid Morpurgo jedno je od imena koja su duboko ušla u splitsko pamćenje. Njegova knjižara, otvorena 1860., bila je više od trgovine knjigama: mjesto razmjene ideja i jedno od središta hrvatskoga narodnog preporoda u Dalmaciji. Morpurgo je bio nakladnik, trgovac i politički djelatnik te jedan od pokretača Narodnoga lista. Leksikografski zavod: Vid Morpurgo

Uz njega vrijedi zastati i kod Davida Morpurga. Na dostavljenoj snimci opisan je njegov dućan na Peristilu, koji je na pazarne dane tekstilom i priborom opskrbljivao ljude iz srednje Dalmacije. Spominju se i njegovi slikarski i književni interesi. Tu je Split trgovine, pazara i razgovora, grad u koji se dolazilo iz okolnih mjesta i iz kojega se kući nosila roba, ali i novosti.

Ispod tog prikaza nalazi se podatak koji bi bilo šteta preskočiti: žene u židovskim obiteljima izrađivale su narodne vezove, a zanat su od njih učili i kršćanski obrtnici. Povijest doprinosa gradu nije samo niz poznatih muških prezimena. Čine je i vještine koje su se prenosile kroz rad, često bez javnog priznanja i spomen-ploče.

Od trgovine do cementa i električne energije

Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća u priču ulaze velika industrijska ulaganja. Emil Stock povezan je s vapnenicom na Hvaru 1895., cementarom u Svetom Kaju 1904., tvornicom u Majdanu 1908. i osnivanjem Salonita u Vranjicu 1921. godine. Njegova je djelatnost dio povijesti industrijalizacije širega splitskog prostora. Hrvatska tehnička enciklopedija: razvoj cementne industrije

Ne treba ga pritom proglašavati jedinim začetnikom cementne proizvodnje. U splitskom je području industrija cementa postojala i prije tih ulaganja. Stock i njegovi partneri pripadaju važnoj fazi širenja proizvodnje, kapitala i tržišta.

Na snimci se pojavljuje i Emil Campos s partnerom Bulićem te eksploatacija tupine u Vranjicu. Majdanska tvornica povezuje industrijsku i energetsku povijest: koristila je vodnu energiju Jadra, a iz tog je sustava 1921. uspostavljena opskrba Splita električnom energijom. To je preciznije od široke tvrdnje da prije te godine u gradu nije bilo nikakve električne energije. Rad u Kulturnoj baštini o splitskim toponimima i industrijskoj povijesti

Industrija je značila radna mjesta i novu infrastrukturu, ali njezina se ostavština ne može svesti samo na napredak. Osobito se povijest azbestno-cementne proizvodnje danas čita drukčije nego u vrijeme starije knjige. Jednako tako, izraz „danas” uz tvornice u izvornom tekstu odnosi se na vrijeme pisanja knjige, a ne na stanje 2026. godine.

1941.–1942.: utočište pod okupacijom i spaljena sinagoga

Drugi svjetski rat donio je potpun lom. Predratna splitska zajednica brojila je nekoliko stotina članova, a nakon uspostave NDH u grad i talijansku okupacijsku zonu pristizali su židovski izbjeglice iz krajeva gdje su im prijetili ustaški i nacistički progoni. Domaće stanovništvo zajednice i ratni izbjeglice zato nisu ista statistička skupina.

Svjedočanstvo Isaaca Mikea Danona, sačuvano u Memorijalnom muzeju holokausta u Washingtonu, opisuje upravo tu proturječnu ratnu stvarnost: obitelj u Splitu pod talijanskom vlašću, privremenu zaštitu od predaje progoniteljima, a zatim novu opasnost nakon sloma Italije. Njegov kasniji put vodio je preko partizana i savezničkog prihvata do izbjeglištva. Svjedočanstvo Isaaca Mikea Danona

Privremeno sigurnije utočište nije značilo slobodan ni siguran život. Talijanski fašisti 12. lipnja 1942. napali su splitsku sinagogu. Uništeni su predmeti i knjige, a dio inventara spaljen je na Pjaci. Povijest same sinagoge bilježi ratna oštećenja i kasniju obnovu. Prizor spaljivanja usred grada označio je koliko je daleko odmakao progon ljudi čiji su domovi i molitveni prostor stoljećima bili dio toga istog grada.

Rujan 1943.: naredba pod prijetnjom smrti

Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. otvorilo se kratko razdoblje neizvjesnosti, bijega i mobilizacije. Njemačke snage ušle su u Split 27. rujna. Za preostale Židove opasnost je postala neposredna.

Na dostavljenoj fotografiji povijesnog proglasa vidi se zahtjev da se Židovi prijave okupacijskim vlastima kod Hotela Ambasador. Tekst prijeti smrću onima koji se ne prijave i onima koji bi im pomagali. Dio otiska je izblijedio, pa nečitke riječi ne dopunjavamo. I bez njih jasno je što dokument predstavlja: administrativni korak progona, iza kojega stoje prijetnja, uhićenja i deportacije.

U povijesnom prikazu udruge VeDRA opisani su zatvaranje, odvođenja i stradanje, ali i spašavanje ljudi i zajedničke dokumentacije. Među onima koji su čuvali trag zajednice spominje se Viktor Morpurgo, koji je sklonio matične knjige. Spašavanje arhiva u takvim okolnostima bilo je i obrana sjećanja na ljude koje se nastojalo izbrisati. Povijesni prikaz sudjelovanja splitskih Židova u otporu

114 sudionika otpora: što brojke govore

Jedan od najupečatljivijih dostavljenih izvadaka donosi podatak o 114 splitskih Židova koji su sudjelovali u Narodnooslobodilačkom ratu. U odnosu na navedena 284 predratna člana zajednice to je oko 40 posto. Autor navodi 82 muškarca i 32 žene.

Raspored pristupanja posebno je važan. Jedanaest ih je pristupilo 1941., sedmero 1942., šestero u prvoj polovici 1943., a čak devedesetero u rujnu 1943. godine. Brojke pokazuju koliko su kapitulacija Italije i prijetnja njemačke okupacije promijenile položaj ljudi. Odlazak u otpor bio je i politički izbor i način borbe za goli opstanak.

U tekstu se navodi i 29 poginulih u sastavu borbenih jedinica: 26 muškaraca i tri žene. Taj se broj ne smije zamijeniti s ukupnim brojem židovskih žrtava rata i Holokausta u Splitu. Riječ je o određenoj skupini i određenoj vrsti stradanja, dok su drugi ljudi ubijeni ili umrli u progonu i zatočeništvu.

Stariji autor te podatke tumači i političkim jezikom svojega vremena. Danas ih možemo čitati bez preuzimanja svake njegove formulacije: iza tablice stoje ljudi različite dobi, iskustva i uvjerenja, među njima i mladi koji su u rat ušli gotovo bez borbenog iskustva. Njihov doprinos ne opravdava svođenje čitave zajednice na samo jednu političku oznaku.

Izidor Perera i imena koja ostaju na gradskoj karti

Među liječnicima u ratnom otporu bio je Izidor Perera Matić, rođen 1912. godine. Nakon studija medicine radio je u Splitu, a 1942. pridružio se partizanima. Djelovao je u ratnom sanitetu i pomagao ranjenicima u teškim ratnim uvjetima. Poginuo je u siječnju 1944. Židovski biografski leksikon: Izidor Perera

Njegovo je ime poslije nosila vojna zdravstvena ustanova na Križinama. Dokumentacija Kliničkoga bolničkog centra Split opisuje otvaranje nove vojne bolnice 1966. i nekadašnji Medicinski centar Ratne mornarice dr. Izidor Perera Matić. Kad na staroj stranici čitamo o bolnici nazvanoj njegovim imenom, čitamo tadašnje ime ustanove, a ne današnji službeni naziv KBC-a. KBC Split: povijest radiologije i bolnice na Križinama

Završni dostavljeni izvadak spaja Rodrigu, Vida Morpurga i Pereru kroz gradska imenovanja. Tri različita životna puta vode prema luci, knjizi i medicini. Ali nijedna zajednica ne stane u tri velika imena. Iza njih su obitelji, radnici, obrtnice, učenici, stariji ljudi i djeca čija imena nisu postala naziv trga.

Živa zajednica, a ne samo povijesna uspomena

Na Marjanu se nalazi staro židovsko groblje, osnovano 1573. godine. U palači je sinagoga. U gradu djeluje Židovska općina Split, koja svoj rad opisuje kroz očuvanje tradicije, kulture, identiteta i baštine. Poslijeratna obnova sinagoge i kasniji zahvati, među njima obnova 1996. te radovi na krovu i pročelju 2014., dio su nastavka života nakon katastrofe. Židovska općina Split

To je važno i za način na koji pričamo ovu povijest. Židovi u Splitu nisu samo stradalnici koje se spominje na obljetnicu, niti samo zaslužni trgovci iz davnine. Njihova povijest obuhvaća običan život, uspjehe i siromaštvo, pripadanje i diskriminaciju, različite jezike i političke odluke.

Priložene stranice podsjećaju koliko je toga ugrađeno u grad koji svakodnevno prolazimo. Pritom ne treba uljepšavati prošlost: uz pomoć u gladi postojao je i napad 1797.; uz knjižaru i liječnike, spaljivanje sinagoge i prijetnja vješanjem. Tek kad se sve to vidi zajedno, povijest prestaje biti svečana razglednica.

Pravo ljudi da žive sigurno u vlastitom gradu ne ovisi o tome koliko su tvornica osnovali ili koliko su puta drugima pomogli. A kad se pita kakav bi Split bio bez svojih Židova, odgovor se već nalazi na ovim stranicama: drukčiji, siromašniji i mnogo manje razumljiv samome sebi.

O priloženim stranicama i literaturi

Snimke je dostavio čitatelj. Tekstualno odgovaraju građi iz knjige Duška Kečkemeta Židovi u povijesti Splita (Split: Jevrejska općina, 1971., 252 stranice), čije izdanje bilježe knjižnični katalog i Google Books. Na dostavljenim izrezima nisu vidljivi brojevi stranica. Narančasta označavanja pripadaju dostavljenim snimkama, a nisu izvorni ratni ili mletački dokumenti. Poveznice uz tekst vode do dodatne stručne literature, institucijskih pregleda i svjedočanstva na kojima se temelji ovaj kronološki prikaz. Naslovna slika je simbolična AI-potpomognuta ilustracija.