GRANIĆ: Vaga važnija od groba — za svakog Mladića ljevica traži jednog Praljka

Ivica Granić na narod.hr (31. kolovoza 2026.) napisao je kolumnu koju bi svaki Hrvat trebao pročitati prije nego što proguta sljedeći „uravnoteženi“ komentar Jutarnjeg: Vaga važnija od groba, za svakog Mladića treba jedan Praljak. Naslov nije slogаn. To je dijagnoza. Jurica Pavičić u kolumni o Ratku Mladiću — psihopatu kojeg je još 1984. u Ohridu prepoznao kao opasnost — na kraju ne može ostaviti srpskog zločinca samog. Treba mu par. Treba mu Praljak. Jer bez hrvatskog dvojnika, u tom miljeu, priča „nije odgovorna“.

Granić to zove teologijom balansiranja. Mi to zovemo starom podvalом: plaćaš Hrvatom da smiješ reći da je Srbin monstrum. Haag je desetljećima radio sličan posao. SDP i Možemo! ga nastavljaju u domaćem ruhu. Narodni Reporteri odbijaju vagati grobove dok Beograd nosi Mladića kao junaka.

Mladić nije „tip“ — Mladić je projekt

Ratko Mladić iz Ohrida i Mladić iz Knina, Škabrnje, Sarajeva i Srebrenice ista je psihopatologija s novom kapom. Glavni vojni izvršitelj etničkog čišćenja i genocida u BiH, ključna figura rata u Hrvatskoj 1991. Nije ušao usputno. Vodо i oblikovao je ratove. Kamere. Plan. Tisuće grobova. Slobodan Praljak — hrvatski general osuđen po zapovjednoj odgovornosti u ratu HVO-a protiv Bošnjaka — nije isti zapovjedni lanac, nije isti cilj, nije isti broj žrtava, nije isti rat. Staviti ih u istu rečenicu kao „tamne prinčeve“ nije hrabrost. To je kalup.

Granić precizno: par je dokaz publici „ne brinite, znam i za naše“. Sobа odahne. Kava se nastavlja. Nitko nikome nije ostao dužan. Samo što mrtvi iz Potočara i Škabrnje nisu pili tu kavu. Njima ne treba simetrija. Njima treba ime počinitelja bez sjene koju traži redakcija, ne povijest.

Haag i dvostruki aršini

Haški sustav prema Hrvatskoj često je bio dvolišan: hrvatske generale gonio je s moralnom pompom, dok je velikosrpski projekt dobivao „kontekst“. Kult Mladića u Beogradu — vojni ispraćaji, zastava na lijesu, tribine Crvene zvezde — pokazuje da simetrija nije završila u sudnici. Ona živi kao politički program. UEFA kazni Zvezdu. Dubrovačka policija ukida dozvole onima koji slave Mladića. A zagrebačka ljevica i dalje brže napada Thompsonovu publiku nego muralе zločinca.

SDP i Možemo! u tome nisu neutralni promatrači. Njihov refleks je nivelacija: čujemo Vukovar — dodaju Ahmiće; čujemo Srebrenicu — dodaju Oluju; čujemo Bleiburg — dodaju Jasenovac. Granić kaže: taj niz nije suočavanje — to je obrana od rečenice da netko može biti više kriv. U obitelji nije svatko jednakо kriv za svađu. U ratu nije svatko jednako kriv za jamu. Tko to ne može reći, ne postaje pravedniji. Postaje knjigovođa zla.

Praljak nije ulaznica za govor o Mladiću

Može se i mora govoriti o hrvatskim zločinima — zato što su se dogodili, ne zato što je umro Mladić i treba mu pratnja. Granić razbija formulu koja hrvatsku krivnju drži stalno uključenom da bi se srpska smjela izgovoriti. To izgleda kao samokritika. U praksi je ulaznica. Bez uplate nema razgovora. Pavičić to, piše Granić, radi godinama. Mi dodajemo: ista matrica živi u N1, Telegramu i dijelu Jutarnjeg — i u saborskim klupama SDP-a i Možemo! kad treba „smirivati“ bez istine.

General Praljak popio je otrov u haškoj sudnici uz riječi da nije ratni zločinac. To je tragedija i protest. To nije dokaz da je bio Mladićev dvojnik. Tko danas izjednačava ta dva imena, radi posao Beograda bolje od Beograda.

Istina nije vaga — istina je hijerarhija

Narodni Reporteri stoje uz Granićevu tezu bez lažne neutralnosti. Vaga koja mora biti nula nije pravda. Pravda je reći tko je što radio, u čije ime, s kojim ciljem i s kojim brojem grobova. Kult Mladića se ne razbija lijepljenjem Praljka na kraj kolumne. Razbija se imenovanjem. Razbija se odbijanjem da Hrvatska plaća moralni porez svaki put kad treba osuditi genocidara.

Dok Beograd plače za junakom, a Zagreb nudi simetriju, Hrvatska mora držati crtu: Sabor nije mjesto za kult zločinaca, mediji nisu knjigovodstvo zla, a generаli koji su branili narod nisu žetoni za „uravnoteženost“. Vaga može biti važnija od groba u redakciji. U narodu — nije. U narod.hr kolumni Ivice Granića — nije. Kod Narodnih Reportera — nikad.

Izvor: narod.hr — Ivica Granić, 31. 8. 2026.; kontekst kulta Mladića i haških dvostrukih aršina.