MLADIĆ U SABORU? Glas naroda: 'Dobro da ga nisu pustili' — dok Beograd plače za junakom

Na portalu narod.hr, u rubrici Glas naroda, čitatelji su bez salonskih rukavica komentirali priču o Ratku Mladiću — čovjeku koji nikad nije odgovarao za zločine počinjene Hrvatima, dok je Srbija do smrti htjela izvući ga iz Haaga. Jedan komentar reže kao britva: „Završio bi u Saboru… i na skupu za Gospić.“ Drugi sažimaju narodni refleks: dobro da ga nisu pustili. Optužnica je digla 24. srpnja 1995.; uhićenje tek 26. svibnja 2011. u Lazarevu — šesnaest godina skrivanja. Dok Željka Cvijanović i beogradski krugovi plaču u registru „osvete od bune na dahije“, Hrvatska mora držati crtu: Sabor nije mjesto za genocidare — ni metaforički.

Paralela je jasna i danas: vojni ispraćaji, Vučićeva retorika „drugog poluvremena“, upozorenja Sonje Biserko. Kult Mladića nije privatna nostalgija. To je politički program. SDP i Možemo! dok propovijedaju „dijalog“, često šute pred glorifikacijom s druge strane Drine. Narodni Reporteri neće.

Šesnaest godina: optužnica, bijeg, Lazarevo

24. srpnja 1995. — optužnica. 26. svibnja 2011. — uhićenje u Lazarevu. Između tih datuma stoji šesnaest godina u kojima je Mladić bio zaštićen mrežom, mitom i državnom dvoličnošću. Haag ga je na kraju dobio; Hrvatska zbog njega nije dobila ni potpuno suočavanje Beograda s agresijom na nas. Zločini nad Hrvatima u javnom sjećanju Srbije i dalje često tonu ispod tepiha „jednog naroda, tri vjere“ i sportskih metafora.

Zato Glas naroda nije „mržnja s interneta“. To je refleks naroda koji pamti Vukovar, Škabrnju, Gospić, Dubrovnik i sve što je jugoarmija i njezini proksi ostavili iza sebe. Rečenica da bi Mladić „završio u Saboru“ nije doslovni scenarij — to je gorka dijagnoza o tome koliko daleko ide relativizacija kad se elite umore od istine.

Beograd plače, Zagreb ne smije zaboraviti

Cvijanovićeve suze i narativ o „osveti“ pokušaj su preokreta: zločinac postaje žrtva, tribunal neprijatelj, a Hrvatska i BiH — kontekst koji treba zamagliti. Vučićeva fraza o „drugom poluvremenu“ i vojni ispraćaji šalju istu poruku generacijama koje nisu mirisale barut 1991.: mi smo junaci, oni su tužitelji. Sonja Biserko i rijetki glasovi upozoravaju; establišment često gleda na sat.

Hrvatska politika mora odgovoriti jasno. Nema mjesta za kult Mladića u našem javnom prostoru. Nema „razumijevanja boli“ koje briše razliku između agresora i bránitelja. Sabor je kuća hrvatskog suvereniteta, ne pozornica za one koji bi — u metafori čitatelja — sjedili pokraj onih što relativiziraju Domovinski rat.

SDP, Možemo! i kultura lažnog dijaloga

Dok Beograd gradi mit, dio zagrebačke ljevice nudi „dijalog“ kao apsolut. SDP i Možemo! brži su u napadu na Thompsonov koncert ili braniteljski skup nego u oštroj osudi glorifikacije Mladića. To nije mir. To je asimetrija: hrvatsko sjećanje se sumnjiči, srpski kult se „kontekstualizira“. Suverenistička Hrvatska tu asimetriju lomi.

Dijalog ima smisla s onima koji priznaju agresiju i žrtve. S onima koji nose fotografije zločinaca kao svetinje, dijalog bez istine postaje kapitulacija. Gospić u komentaru čitatelja nije slučajan: tamo gdje je 1991. padalo tisuću granata, narod najbolje čuje laž o „svim stranama“.

Crvena linija: genocidari nisu junaci

Narodni Reporteri stoje uz Glas naroda u jednom: dobro da Mladić nije „pušten“ u politički mit kao slobodan čovjek među nama. Haag nije savršen i često je bio dvoličan prema Hrvatskoj — ali kult ratnog zločinca ostaje kult ratnog zločinca. Hrvatski Sabor, hrvatske ulice i hrvatsko školstvo ne smiju postati prostor u kojem se ta linija briše.

Poruka Beogradu i domaćim relativizatorima ista je: Hrvatska pamti. Pamti optužnicu, pamti Lazarevo, pamti suze za junakom koji to nije. I pamti zašto Sabor mora ostati čist — i doslovno i metaforički — od onih koji bi u njemu vidjeli mjesto za ljude poput Mladića.

U hrvatskom javnom prostoru mora ostati jasno: sjećanje na žrtve nije prepreka miru — prepreka miru je mit o nekažnjenom zločincu. Dok god Beograd gradi oltare, Zagreb mora graditi spomen i zakon. To nije mržnja; to je elementarna državnost.

Izvor: narod.hr / Glas naroda; chronologija Haaga – optužnica 24.7.1995., uhićenje 26.5.2011.