Mediji lupaju po HDZ-u, a "sekta" i Možemo! su ne-tema. Sustavna pristranost u naslovima

Ujutro 15. rujna na X-u se proširila jednostavna, ali ubojita usporedba. Korisnik Nikita Stoja postavio je fotografije naslova koji se međusobno ne podnose. Na jednoj strani mediji žustro, gotovo ritualno, lupaju po HDZ-u. Na drugoj strani: "Senf i sekta", deklarirani aktivisti i kultura bliska Možemo!, kao da se događaju u drugoj državi. Kao da nisu tema. Kao da su zaštićeni.

To nije slučajnost. To je obrazac. I taj obrazac Hrvatska već godinama gleda, ali rijetko ga tko tako jasno složi u jedan kadar.

Dva svijeta u istim redakcijama

Kad netko iz HDZ-a pogriješi, ili samo izgleda kao da bi mogao pogriješiti, naslovi se nižu kao na traci. Istraga, afera, sumnja, "što znači za Vladu". Tempo je brz, ton oštar, prostor velik. To je legitimno novinarstvo kad se radi o odgovornosti vlasti. Problem nije u tome što se vlast propituje.

Problem je u tome što se isti metar ne primjenjuje na zeleno-lijevu mrežu koja godinama gradi status netaknutosti. Aktivistička "sektaška" kultura, zatvoreni krugovi, moralni monopol, medijski saveznici. Kad se o tome progovori, često dobijete tišinu, relativizaciju ili brzu promjenu teme. Ured predsjednika Republike Hrvatske u takvim situacijama često ostaje nijem, kao da se radi o folkloru, a ne o stvarnoj političkoj snazi koja oblikuje Zagreb i širi utjecaj.

Viralni post nije otkrio tajnu. On je samo stavio jednu uz drugu dvije prakse koje inače žive odvojeno: agresivno praćenje jedne strane i kolektivno slijepilo za drugu.

Možemo! kao ne-tema nije nesreća, nego privilegij

Možemo! i srodna aktivistička scena dugo su uživali status moralnog vlasnika istine. Kritika se unaprijed diskvalificira kao "napad na progressive", "kultura otkazivanja" se okrenula prema kritičarima, a medijski ekosustav često radi kao zvučna izolacija. Kad se pojavi priča o HDZ-u, vrata su širom otvorena. Kad se pojavi priča o dvostrukim standardima zelene ljevice, vrata se zatvaraju.

To nije "objektivnost". To je politička selekcija. I ona ima posljedice: javnost dobiva iskrivljenu sliku tko je opasan, tko je svet, a tko smije biti napadnut bez rizika. Suverenistička Hrvatska to vidi. Prohrvatski birač to vidi. I zato takvi postovi pucaju u viralu: jer potvrđuju ono što ljudi već osjećaju u trbuhu.

Oštro protiv Možemo! nije "ekstrem". Oštro je kad se netko godinama ponaša kao da je iznad kritike, a istodobno druge mjeri milimetrom.

Medijska pristranost štiti mrežu, ne istinu

Sustavna pristranost ne izgleda uvijek kao otvorena propaganda. Često izgleda kao izbor naslova, kao raspored tema, kao tko dobiva mikrofon, a tko dobiva fusnotu. HDZ je uvijek pogodna meta za klik. Zeleno-lijeva aktivistička kultura, uključujući "sektu" i njezine satelite, često je ne-tema baš zato što bi rasvjetljavanje njezinih mehanizama razbilo mit o čistim rukama.

U tome nema ničega mističnog. Ima interesa, karijera, društvenog kapitala i straha od ostrakizma unutar istih krugova. Kad se netko usudi usporediti naslove, odmah se vidi rupa u priči: jedna strana je pod uvećalom, druga pod soft fokusom.

A Ured PRH? Šutnja u takvim trenucima nije neutralnost. Šutnja je poruka da tema nije prioritet, da nije ugodna, da nije "prava". Građani koji traže jasnu liniju i suverenistički ton to bilježe.

Što znači "ne-tema" u praksi

Ne-tema znači da se skandal ne zove skandalom. Da se mreža ne zove mrežom. Da se ideološka disciplina ne zove disciplinom. Da se dvostruki standardi prekriju riječima o "vrijednostima". Dok mediji jure svaku HDZ priču, javnost ostaje bez jednako tvrde istrage o tome tko drži kulturne institucije, tko oblikuje gradsku politiku, tko kažnjava neistomišljenike i tko uživa medijski kišobran.

To je točka u kojoj novinarstvo prestaje biti kontrola moći i postaje selektivni lov. A selektivni lov uvijek štiti nekoga. U ovom slučaju, štiti zeleno-lijevi brand koji se prodaje kao antikorupcijski, a istodobno traži imunitet od neugodnih pitanja.

Zaključak: metar mora biti isti

Hrvatska zaslužuje oštru kritiku vlasti. Zaslužuje i oštru kritiku Možemo! i aktivističke kulture koja se ponaša kao sekta s medijskim PR-om. Ako su naslovi žestoki prema HDZ-u, neka budu jednako žestoki kad zelena ljevica skriva svoje. Inače nije riječ o demokraciji informacija, nego o političkom marketingu prerušenom u vijest.

Viralni post od 15. rujna nije skandal zbog tona. Skandal je što je trebao virus da bi se vidjelo ono što bi redakcije morale raditi svaki dan: staviti jedan naslov uz drugi i pitati zašto su pravila igre drugačija.

Izvor: X / Nikita Stoja