BAUER, „BIVŠI VOĐA BOYSA“, DIJELI LEKCIJE O SVETINJAMA: Dok su neki išli u rat, njegova je generacija rušila Tuđmana

Thomas Bauer, kojega dio medija predstavlja kao „bivšeg vođu Bad Blue Boysa“, ponovno je odlučio objasniti dinamovcima što smiju misliti, koga trebaju kritizirati i koje bi im vrijednosti trebale biti važnije od Dinama. Međutim, upravo titulu kojom ga se predstavlja osporava naš izvor iz kruga ljudi koji su sudjelovali u osnivanju BBB-a.

Tko je Bauera izabrao za vođu Boysa?

Izraz „bivši vođa Boysa“ ponavlja se uz Bauerovo ime toliko često da je gotovo postao sastavni dio njegova medijskog predstavljanja. No Bad Blue Boysi nisu politička stranka ni trgovačko društvo u kojem se iz arhive može izvući odluka o imenovanju predsjednika uprave. Zato je legitimno pitati: koga je točno Bauer vodio, u kojem razdoblju i tko ga je priznavao kao vođu?

Jedan naš izvor iz kruga osnivača Bad Blue Boysa tu medijsku titulu odbacuje vrlo otvoreno. Njegovu izjavu prenosimo kao osobni stav izvora:

„Neka javno istupi samo JEDAN BBB-ovac koji će priznati da mu je Bauer bio vođa pa ću ga poljubiti u to glupo čelo.“

Zato ćemo ga u ovom tekstu zvati medijskim „bivšim vođom Boysa“ — pod navodnicima, upravo onako kako takva ničim precizno definirana titula zaslužuje.

Narodni Reporteri poslali „slučaj Bauer“ Faktografu

Kako se titula „bivšeg vođe Boysa“ godinama prepisuje iz teksta u tekst, Narodni Reporteri odlučili su napraviti ono što mediji očito nisu: zamolili smo Faktograf da provjeri postoji li vjerodostojan i neovisno provjerljiv dokaz da je Thomas Bauer doista bio jedan od vođa Bad Blue Boysa.

Faktografu smo poslali vrlo jednostavna pitanja: u kojem je razdoblju Bauer navodno vodio skupinu, što je njegova vodeća uloga konkretno podrazumijevala, na kojim izvorima mediji temelje tu tvrdnju i mogu li je potvrditi ljudi koji su tada stvarno sudjelovali u vodstvu BBB-a.

Sada čekamo činjeničnu presudu: je li riječ o stvarnoj i dokazivoj funkciji ili o počasnoj medijskoj tituli koja se Baueru toliko dugo ponavlja da je na kraju počela zvučati kao službena dužnost?

Možda će provjera pronaći zapisnik mitske sjednice Sjevera, pečat BBB-a, datum inauguracije i popis podređenih. Možda će se javiti barem jedan čovjek i reći: „Da, Bauer je bio moj vođa.“ Dok se to ne dogodi, titula ostaje uredno spremljena — između navodnika.

Narodnim Reporterima cilj nije osporavati da je Bauer bio član skupine, javno istupao u njezino ime ili imao utjecaj u dijelu navijačke scene. Provjeravamo preciznu i mnogo veću tvrdnju da je bio „vođa“. Kada Faktograf odgovori, njihov ćemo odgovor objaviti.

To nije dokaz da Bauer nikada nije imao utjecaj, organizacijsku ulogu ili prepoznatljivost unutar dijela navijačke scene. Jest ozbiljan razlog da se novinarska oznaka „bivši vođa Boysa“ ne prepisuje kao neupitna službena funkcija. Dok Bauer ili mediji koji ga tako predstavljaju ne navedu razdoblje, strukturu i ljude koje je navodno vodio, navodnici su najmanje što zahtijeva novinarska preciznost.

Povod je rezultatska i igračka kriza zagrebačkog kluba. Umjesto ozbiljnog odgovora na pitanja o radu nove uprave, sportskom planiranju i odgovornosti ljudi koji danas vode Dinamo, Bauer je nezadovoljne navijače nazvao internetskim bukačima te ih ponovno pokušao podijeliti na navodno demokratske i „mamićevske“.

U svojoj objavi poručio je kako su mu „demokracija, sloboda i vladavina prava“ veće svetinje čak i od Dinama. Kritičarima sadašnje uprave zamjerio je što nisu sastavili listu i kandidirali se na izborima, a Zdravka Mamića ponovno je opisao kao osuđenika koji se nalazi u Bosni i Hercegovini.

Izvorne Bauerove izjave pročitajte ovdje.

Demokracija nije zabrana kritiziranja uprave

Bauer pritom namjerno ili slučajno preskače najvažniju stvar: demokracija ne završava zatvaranjem biračkog mjesta.

Članovi koji nisu bili kandidati i navijači koji nisu sudjelovali na izbornoj listi nisu izgubili pravo upozoravati na loše rezultate, pogrešne transfere, kadrovske odluke ili zatvorenost nove upravljačke strukture. Upravo suprotno — javni nadzor i kritika vlasti čine bit demokracije.

Pozivanje na izbore zato nije odgovor na pitanje vodi li se Dinamo dobro. To je samo zgodan štit kojim se uprava pokušava zaštititi od odgovornosti: „Izabrani smo, sada šutite.“

Ali Dinamo nije privatni komunikacijski projekt Thomasa Bauera niti politička udruga kojoj navijači trebaju pljeskati između dvaju izbornih ciklusa. Klub se procjenjuje prema rezultatima, financijama, momčadi, odnosu prema članovima i sposobnosti uprave da očuva njegovu snagu.

Ako uprava griješi, mora biti kritizirana bez obzira na to koliko joj izborni legitimitet formalno bio uredan.

Dok su neki išli u rat, drugi su rušili Tuđmana zbog imena kluba

Bauer se danas poziva na svetinje, moralna načela i demokratsku odgovornost. Zato nije zabranjeno podsjetiti na povijesni kontekst navijačke generacije kojoj pripada.

Dok su početkom devedesetih tisuće hrvatskih mladića odlazile braniti zemlju, unutar navijačke scene vodio se i politički rat protiv predsjednika Franje Tuđmana zbog preimenovanja Dinama. Povijest Bad Blue Boysa otvoreno govori o sukobu s Tuđmanom, paljenju svečane lože i uvjerenju da se ime Dinamo neće vratiti dok Tuđman ne ode s vlasti.

Kronologiju sukoba objavila je i službena stranica BBB-a.

Nitko ne osporava koliko je ime Dinamo važno njegovim navijačima. Još manje smije biti zaboravljena žrtva brojnih pripadnika Boysa koji su otišli u Domovinski rat i položili život za Hrvatsku.

Ali upravo zbog tih poginulih navijača potrebna je preciznost: nije svaka politička borba iz devedesetih automatski bila sveta samo zato što je vođena u ime Dinama. Niti ljudi povezani s tom borbom danas imaju monopol na određivanje tko je „pravi“ dinamovac.

Franjo Tuđman nije bio bezgrešan, a odluka o promjeni imena kluba pokazala se politički pogrešnom. Ipak, Tuđman je u isto vrijeme vodio stvaranje i obranu hrvatske države.

Bauer zato mora prihvatiti da će dio javnosti njegovo današnje moraliziranje promatrati kroz tu povijesnu kontradikciju: vrlo je lako desetljećima poslije dijeliti potvrde o demokraciji, ali je znatno teže priznati da je navijački pokret kojem si pripadao rušio predsjednika države dok je Hrvatska prolazila kroz najteže godine svoje novije povijesti.

Mamićev Dinamo pobjeđivao je — nova uprava mora dokazati da može isto

Zdravko Mamić ima pravomoćne presude i tu činjenicu nema smisla skrivati. Međutim, jednako je besmisleno svaku raspravu o njegovoj eri svesti samo na sudske postupke.

Za vrijeme njegova upravljanja Dinamo je stvorio sustav koji je pronalazio, razvijao i skupo prodavao igrače. Klub je osvajao prvenstva, redovito igrao europska natjecanja i proizveo jezgru hrvatske reprezentacije koja je osvojila svjetsko srebro 2018. te broncu 2022. godine.

Luka Modrić, Mateo Kovačić, Joško Gvardiol, Marcelo Brozović, Dejan Lovren i brojni drugi prošli su kroz Dinamov sustav ili su u njemu napravili ključan razvojni korak.

To ne briše nepravilnosti niti sudske presude. Ali ni presude ne brišu sportske rezultate.

Nova uprava nema pravo nasljeđe tog razdoblja jednostavno proglasiti bezvrijednim kako bi svaki svoj neuspjeh opravdala riječima „demokracija“ i „transparentnost“. Dobila je klub koji je godinama dominirao hrvatskim nogometom i izgradio međunarodno prepoznatljivu školu. Sada mora dokazati da ga zna voditi.

Vrijeđanje kritičara nije argument

Bauer protivnike aktualnog modela naziva „mamićevcima“, „šeratoncima“ i internetskim indijancima. Takav rječnik otkriva slabost argumentacije.

Ako netko upozorava da momčad igra loše, odgovor mora biti analiza igre. Ako upozorava na problematične transfere, odgovor moraju biti podaci o transferima. Ako pita tko je odgovoran za kadrovsku politiku, odgovor moraju biti imena, funkcije i jasna podjela odgovornosti.

Etiketiranje kritičara kao Mamićevih sljedbenika samo je pokušaj da se rasprava prekine prije nego što je počela. Paradoksalno je da čovjek koji se poziva na demokraciju istodobno pokušava delegitimirati svakoga tko ne dijeli njegovo oduševljenje novom upravom.

Demokracija nije pravo Bauerove strane da govori, a obveza svih ostalih da šute.

Nova uprava nije sveta krava

Dinamo je postojao prije sadašnje uprave i postojat će nakon nje. Članovi kluba nisu podanici pobjedničke izborne liste, a navijačka pripadnost ne mjeri se blizinom aktualnom vodstvu.

Nova uprava mora odgovoriti na konkretna pitanja:

• Tko snosi odgovornost za trenutačnu igru i rezultate?
• Postoji li jasna sportska strategija?
• Tko donosi konačne odluke o igračima i treneru?
• Kako se opravdavaju promašeni transferi?
• Je li sustav članstva donio stvarnu otvorenost ili samo novu zatvorenu elitu?
• Zašto se svaka ozbiljna kritika proglašava pokušajem povratka Mamića?

Bauer ima pravo braniti model u koji vjeruje. Nema pravo taj model predstavljati kao jedini dopušteni oblik ljubavi prema Dinamu.

Dinamo se ne voli političkim parolama nego rezultatima

Najveća zamjena teza krije se u pokušaju da se sportski neuspjeh prekrije ideološkim riječima.

Demokracija ne zabija golove. Transparentnost sama po sebi ne osvaja prvenstva. Izborni legitimitet ne sastavlja momčad i ne pobjeđuje u Europi.

Sve su to važne vrijednosti, ali uprava nogometnog kluba na kraju mora pokazati da zna voditi nogometni klub.

Thomas Bauer može prezirati Mamića koliko želi. Može vjerovati da je sadašnji model najdemokratskiji u povijesti Dinama. Ali sve dok rezultati, upravljanje i kvaliteta momčadi ne potvrde njegove riječi, nema osnove s visine vrijeđati navijače koji pamte snažniji Dinamo.

Jer ljubav prema klubu ne pripada samo onima koji su pobijedili na izborima. A pogotovo ne pripada komunikacijskim stručnjacima koji bi danas kritiku uprave najradije proglasili napadom na demokraciju.