🇷🇸 Karadžić na utakmici Rijeke 1987.: službena osoba na Koševu, danas doživotni zatvor

Na fotografiji sa stadiona Koševo iz 1987., s utakmice Sarajevo - Rijeka, u prvom je planu legendarni Rijekin igrač i trener Vladimir Lukarić, a u pozadini se jasno vidi Radovan Karadžić, tadašnji sportski psiholog FK Sarajevo, danas 81-godišnji osuđeni ratni zločinac na doživotnoj kazni. Snimku je 18. rujna 2026. donio Večernji list (Tomislav Dasović). Rijeka je hrvatski klub u toj slici. Karadžić je Srbija 🇷🇸 u najcrnjem smislu: od psiholoških seansi do genocida.

Ozloglašeni vođa bosanskih Srba doživotnu kaznu za najteža zlodjela izdržava u Ujedinjenom Kraljevstvu, na otoku Wightu od svibnja 2021. Fotografija iz 1987. nije nostalgični album. To je dokument kako je čovjek koji će kasnije voditi opsadu Sarajeva i genocid u Srebrenici stajao na rubu nogometnog terena kao „službena osoba“.

Sportski psiholog, Mozart i mrak

Sredinom sedamdesetih angažman sportskih psihologa postajao je trend u jugoslavenskom nogometu. Velika četvorka (Crvena zvezda, Partizan, Dinamo, Hajduk) već je radila na mentalnoj pripremi, pa je i Sarajevo ušlo u istu tržišnu logiku. Karadžić je dobio ulogu uz momčad.

Faruk Hadžibegić, legendarni kapetan i kasniji izbornik BiH, prisjećao se seansi o Titu i partizanima koje su među igračima izazivale podsmijeh. Predrag Pašić opisao je kako bi Karadžić gasio svjetla, puštao Mozarta i Beethovena te tražio vizualizacije. Posebno im je ostao Korsakovljev „Bumbarov let“: u potpunom mraku zamišljati pčelu. Metode su bile čudne. Epilog nije bio smiješan.

Od Koševa do Haaga

Nakon dugog mandata u Sarajevu Karadžić je kratko radio kao psiholog Crvene zvezde, pa napustio medicinu i ušao u radikalnu nacionalnu politiku. Kao vođa bosanskih Srba proglašen je krivim po deset od jedanaest točaka haške optužnice. Najteža je genocid nad više od osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici u srpnju 1995. Uz to: progon, istrebljenje, masovna ubojstva, teror nad civilima Sarajeva opsadom grada.

Doživotna kazna nije „kontroverza“. To je sudski epilog. Fotografija s Rijekom na Koševu samo podsjeća da zločinac nije pao s Marsa. Godinama je bio u sportskom i društvenom tkivu prije nego što je pretvorio politiku u etničko čišćenje.

Zašto ova slika boli i danas

Hrvatska publika gleda Rijeku kao svoj klub. Na istoj slici stoji čovjek čije su snage kasnije ubijale, silovale i protjerivale. Srpska ratna mašinerija 1990-ih nije bila „građanski sukob bez krivaca“. Imala je imena, zapovjedništvo i ideologiju. Karadžić je jedno od tih imena.

U kontekstu današnjih pokušaja da se ratni zločinci relativiziraju ili pretvaraju u „nacionalne ikone“, ova fotografija radi obrnuto: vraća lice na teren prije rata i podsjeća tko je poslije što radio. Ne treba miješati ovu priču s drugim, već obrađenim temama o grobovima drugih haških osuđenika. Ovdje je dovoljna jedna slika i jedna biografija.

Rijeka u kadru, zločinac u pozadini

Za hrvatskog čitatelja važan je i sportski sloj: Rijeka je na toj utakmici gostovala kao klub iz Hrvatske, a Lukarić ostaje dio klupske povijesti. Karadžić u pozadini nije „zanimljivost za quiz“. To je podsjetnik da su ljudi koji su kasnije vodili ratne zločine godinama imali uloge u javnom životu, uključujući sport. Normalizacija prije rata nije alibi. Normalizacija je dio puta.

Haški dosje ostaje jasan: Srebrenica, opsada Sarajeva, progon, istrebljenje. Doživotna kazna u UK nije „politički gest“. To je sudski epilog. Tko danas želi Karadžića vratiti u sportsku anegdotu bez zločina, radi reviziju. Narodni reporteri tu anegdotu koriste obrnuto: da se vidi lice prije zločina i kazna poslije.

Što ostaje

Vladimir Lukarić (1939.-2022.) ostaje u sjećanju Rijeke kao igrač i trener. Karadžić ostaje u sjećanju Europe kao osuđenik. Razlika nije u fokusu objektiva. Razlika je u tome što je jedan gradio klub, a drugi razarao gradove.

🇷🇸 Karadžić na Koševu 1987. bio je „službena osoba“. 2026. je doživotni zatvorenik. Nogometna uspomena nije amnestija. Izvor: Večernji list, Tomislav Dasović, 18. rujna 2026.