PICULA: Koliko još crvenih crta? — Marta Kos otkazala Beograd, Grlić Radman i Anušić oštro

Nakon vojnog dočeka Ratka Mladića u Srbiji Bruxelles je osudio prizor koji Hrvatska i žrtve Srebrenice čitaju bez iluzija. Povjerenica Marta Kos otkazala je posjet Beogradu. Tonino Picula pita koliko još crvenih crta treba prijeći da Vučićeva Srbija snosi posljedice. Gordan Grlić Radman, Tone Kajzer i Ivan Anušić poručuju staru istinu: vuk dlaku mijenja, ćud nikada. Zagreb ne smije mekšati.

Darko Mladić optužuje Haag za „ubojstvo“. Komemoracija u Domu Vojske i pokop na Topčideru nisu privatna obiteljska drama — to je državni signal. Vučić nije otišao, uz alibi puta u Uzbekistan, ali odsutnost predsjednika ne briše vojnu ceremoniju ni poruku koju šalje.

Crvene crte koje se pomiču

Picula traži sankcije i uskraćivanje sredstava. To je jezik koji Beograd razumije bolje od „zabrinutosti“. Dok EU godinama nudi karote i meke formulacije, Srbija njeguje kult zločinaca i flertuje s Moskvom. Hrvatska suverenistička politika mora inzistirati: nema normalizacije dok se ratni zločinci slave kao heroji.

Majke Srebrenice nazivaju prizor sramotom. One imaju moralni kredit koji neki bruxelleski diplomati rado zaborave čim zatreba „stabilnost Zapadnog Balkana“. Stabilnost bez istine nije mir — to je ucjena.

Hrvatski odgovor mora biti jasan

Grlić Radman i Anušić nisu pretjerali. Vojni doček Mladića u 2026. nije nostalgija — to je politika. Tko u Zagrebu sada zove na „smirivanje tenzija“ bez uvjeta, radi posao Beograda. Hrvatska je u Domovinskom ratu platila cijenom krvi lekciju o tome što znači naivnost prema velikosrpskom projektu.

Isto vrijedi i za širi kontekst: dok se od Hrvatske traži da bude „konstruktivna“, Srbiji se oprašta spektakl koji bi u bilo kojoj ozbiljnoj europskoj prijestolnici bio diplomatski potres. Dvostruki standardi nisu neutralnost — to je ohrabrenje.

Što dalje

Otkazivanje posjeta Marte Kos dobar je prvi korak, ne kraj. Picula ima pravo pitati za crvene crte: uskratiti sredstva, usporiti pregovaračka poglavlja, jasno vezati napredak uz odnos prema ratnim zločinima i prema susjedima. Anušićeva i Grlić Radmanova oštrina treba postati državna linija, ne iznimka za TV kameru.

Zašto ovo nije „unutarnja stvar Srbije“

Svaki put kad Beograd proglasi slične prizore „unutarnjom stvari“, hrvatska diplomacija mora odgovoriti činjenicom: Mladić nije lokalni folklor. On je simbol projekta koji je Hrvatskoj i BiH donio masovne grobnice. Vojni doček u Domu Vojske i pokop na Topčideru šalju poruku generacijama koje nisu živjele 1990-e — da je zločin prihvatljiv ako se zamota u nacionalni mit.

Darko Mladićeva optužba da je Haag „ubio“ oca nije samo obiteljski bijes; to je politički napad na međunarodno pravosuđe. Ako EU proguta takav jezik uz blagi priopćenjski ton, sutra će gutati i gore. Picula zato s pravom postavlja pitanje crvenih crta: sankcije, novac, poglavlja. Bez troška nema korekcije.

Hrvatska mora koordinirati s partnerima koji još pamte Srebrenicu, ne s onima kojima je „stabilnost“ važnija od istine. Grlić Radman, Kajzer i Anušić dali su ton; sada taj ton treba postati mjera svakog bilateralnog susreta. Zagreb koji mekša danas kupuje skuplji sukob sutra.

U širem geopolitičkom okviru, dok se Zapad zamara drugim krizama, balkanski revizionizam traži prostor. Hrvatska suverenistička linija ne smije biti naivna ni prema Bruxellesu ni prema Beogradu. Savezništva da — naivnost ne. Izvor i kontekst ostaju jasni: net.hr / RTL, uz hrvatski državni interes kao prvi kriterij.

Mediji, pamćenje i cijena zaborava

Hrvatski medijski prostor često brzo „zatvori temu“ čim Beograd pošalje umirujuće signalne rakete. To je greška. Pamćenje Domovinskog rata nije teret — to je oružje protiv naivnosti. Picula, Grlić Radman i Anušić zato moraju ostati dosljedni i nakon što kamere odu s Topčidera. Jer sljedeći vojni spektakl doći će brže ako ovaj prođe bez troška.

Majke Srebrenice već su rekle što treba: sramota. Država koja ih čuje ne trguje crvenim crtama. Država koja ih ne čuje sutra pregovara o poglavljima kao da se ništa nije dogodilo. Hrvatska bira prvu opciju.

Beograd 1990-ih nije muzej. Kad se Mladića dočekuje vojnom ceremonijom, Hrvatska vidi kontinuitet, ne „nespretnost“. Narodni Reporteri poručuju: Zagreb ne smije mekšati, EU ne smije glumiti iznenađenje, a žrtve ne smiju biti podređene geopolitičkoj udobnosti. Izvor: net.hr / RTL.