Staljin je stvorio Izrael, a onda ga pretvorio u neprijatelja: velika priča o burnom odnosu SSSR-a i Izraela

Postoji povijesna ironija tako velika da je se i danas mnogi srame spomenuti: država koja je najviše učinila da se moderni Izrael uopće rodi i preživi svoj prvi rat nije bila Amerika, nego Sovjetski Savez Josifa Visarionoviča Staljina. A ta ista država za manje od dva desetljeća postat će glavni pokrovitelj arapskih vojski koje su Izrael htjele izbrisati, tamničar milijuna vlastitih Židova i motor kampanje koja je u Ujedinjenim narodima cionizam službeno proglasila oblikom rasizma. Kako je moguće da je jedan te isti režim bio i babica i grobar iste ideje? Odgovor je priča o hladnoj računici, kratkoj nadi, dubokom antisemitizmu i geopolitici koja nema prijatelja, nego samo interese.

Prije Izraela: Staljinov lažni Sion u sibirskoj tajgi

Da bismo razumjeli koliko je sovjetski odnos prema Židovima bio proračunat, valja se vratiti u razdoblje prije Izraela. Već tridesetih godina Staljin je ponudio vlastito „rješenje židovskog pitanja": umjesto Palestine, sovjetskim je Židovima namijenio zabačeni komad zemlje na dalekom istoku SSSR-a, uz kinesku granicu. Tako je 1934. nastala Židovska autonomna oblast sa sjedištem u Birobidžanu, zamišljena kao socijalistička, sekularna „domovina" u kojoj bi se njegovao jidiš umjesto hebrejskoga, a komunizam umjesto vjere.

Projekt je uglavnom propao. Klima je bila surova, uvjeti teški, a Židovi nikada nisu činili većinu stanovništva te oblasti. No Birobidžan je otkrivao sovjetsku logiku: Moskva je htjela židovsku lojalnost usmjeriti prema Sovjetskom Savezu, a ne prema Jeruzalemu ili nekoj vjerskoj i nacionalnoj ideji izvan svoje kontrole. Ista ta logika, strah od lojalnosti koja izmiče Kremlju, kasnije će objasniti i nagli zaokret protiv Izraela.

Moskva protiv Londona: zašto je Staljin uopće htio Izrael

Da bismo razumjeli sovjetsku podršku cionizmu, moramo zaboraviti sve što danas mislimo o tom odnosu i vratiti se u kaotične godine nakon Drugog svjetskog rata. Bliski istok tada nije bio američko igralište, nego britansko. Palestinom je upravljala Velika Britanija pod mandatom Lige naroda, a upravo je London bio glavna prepreka i cionistima i sovjetskim ambicijama u regiji. Za Staljina je logika bila jednostavna i bešćutno pragmatična: sve što slabi Britansko Carstvo dobro je za Sovjetski Savez.

Osnivanje židovske države značilo je izbacivanje Britanaca iz Palestine, unošenje nemira u britansku sferu utjecaja i stvaranje nove države za koju je Moskva vjerovala da bi mogla postati socijalistička, čak prosovjetska. Mnogi cionistički prvaci bili su ljevičari, kibuci su djelovali kao mali komunistički eksperimenti, a sindikalna organizacija Histadrut vukla je snažno ulijevo. Kremlj je realno računao da bi mlada država mogla ući u sovjetski tabor. Bila je to strateška oklada, ne simpatija.

Uz to, Staljin je dobro znao da najmilitantnije, najodlučnije cionističke snage nisu bile umjerene nego upravo one koje su Britancima zadavale najviše glavobolja. Svaki metak ispaljen na britanskog vojnika u Palestini bio je, iz moskovske perspektive, korisan. Podržati cioniste značilo je, dakle, ubrzati raspad carstva koje je Sovjetima bilo glavni suparnik na Bliskom istoku.

Gromykov govor koji je iznenadio svijet

Prvi veliki šok stigao je 14. svibnja 1947. u Ujedinjenim narodima. Sovjetski izaslanik Andrej Gromyko, jedan od najhladnijih i najproračunatijih diplomata stoljeća, ustao je i održao govor koji nitko nije očekivao. Priznao je, kako je rekao, „iznimnu tugu i patnju" koju je židovski narod pretrpio u ratu i podržao pravo Židova na vlastitu državu. Bila je to senzacija: komunistička supersila, ideološki neprijateljski raspoložena prema cionizmu koji je službeno smatrala „buržoaskim nacionalizmom", javno je stala uz osnivanje Izraela.

Gromyko je isprva zagovarao jedinstvenu dvonacionalnu državu Židova i Arapa, no kad je postalo jasno da to nije izvedivo, Sovjetski Savez podržao je plan podjele Palestine. Kada je u studenom 1947. Opća skupština UN-a glasovala o Rezoluciji 181 o podjeli, SSSR i cijeli istočni blok koji je kontrolirao glasovali su za. Bez tih sovjetskih glasova plan podjele, temelj legitimiteta buduće države, možda ne bi ni prošao. Moskva je time postala jedan od političkih kumova Izraela.

Zanimljivo je da su se u tom trenutku sovjetska i američka politika, iz posve različitih razloga, našle na istoj strani. Dok je Truman bio pod pritiskom domaće javnosti i suosjećanja sa žrtvama holokausta, Staljina nije vodilo nikakvo suosjećanje, nego čista računica moći. Rijetko su se u povijesti dvije supersile poklopile oko nečega iz tako oprečnih motiva.

Prvo priznanje na svijetu

David Ben Gurion proglasio je neovisnost Izraela 14. svibnja 1948. Sjedinjene Države, pod predsjednikom Harryjem Trumanom, priznale su novu državu prve, ali samo de facto, uz oklijevanje i unutarnje sukobe u Washingtonu. Sovjetski Savez nije oklijevao. Već 17. svibnja 1948., samo tri dana nakon proglašenja, Moskva je Izraelu dala puno, de jure priznanje, prvo takve vrste na svijetu. U diplomatskom smislu, upravo je SSSR bio prva država koja je Izrael priznala u punom pravnom kapacitetu.

Ta gesta nije bila prazna. Dolazila je u trenutku kad su na novorođenu državu istoga dana krenule vojske pet arapskih zemalja, uvjerene da će mladu i slabo naoružanu državu ugušiti u kolijevci. Izrael je bio u smrtnoj opasnosti, a upravo je odatle stigla pomoć koja će presuditi rat.

Češko oružje: sovjetski dar koji je spasio Izrael

Ovo je dio priče koji se danas najrjeđe spominje, a bez kojega Izrael vjerojatno ne bi preživio 1948. godinu. Izraelske snage u prvim tjednima rata bile su očajnički loše naoružane: šačica pušaka, improvizirano oružje, gotovo nimalo topništva i zrakoplovstva. Zapadne su sile, uključujući Ameriku, uvele embargo na oružje i odbile ga isporučiti. A onda je uskočio istočni blok.

Uz izravan Staljinov blagoslov, komunistička Čehoslovačka, sovjetski satelit, počela je Izraelu prodavati oružje u velikim količinama. Kroz operaciju kodnog imena Balak, koja je trajala od ožujka do kolovoza 1948., zračnim su mostom u Izrael stizale puške, strojnice, streljivo i, presudno, borbeni avioni. Samo jedan od ranih ugovora, potpisan u siječnju 1948., obuhvaćao je stotine strojnica, tisuće pušaka i deseci milijuna metaka streljiva.

Ironično, dio tog oružja bili su njemački modeli zaostali iz Trećeg Reicha, uključujući lovce Avia S-199, izvedenicu slavnog Messerschmitta sastavljenu u čehoslovačkim tvornicama. Tako se dogodilo da je židovska država svoj opstanak izborila, dijelom, oružjem proizvedenim po nacističkim nacrtima, a isporučenim uz odobrenje Moskve. Ti prvi lovci činili su okosnicu tek rođenog izraelskog ratnog zrakoplovstva.

Vojni povjesničari uglavnom se slažu: čehoslovačke isporuke, koje su bile nemoguće bez Staljinove privole, bile su jedan od odlučujućih čimbenika izraelske pobjede u Ratu za neovisnost. Sovjetski Savez nije samo diplomatski krstio Izrael, on ga je i naoružao za njegovu prvu bitku za život. Malo koja država duguje svoj opstanak nekome tko će joj ubrzo postati najveći protivnik.

Kratki medeni mjesec i velika sovjetska zabluda

U Moskvi su neko vrijeme vjerovali da su dobro uložili. Očekivali su da će Izrael, prepun ljevičara i socijalističkih ideja, kliznuti u sovjetsku orbitu i postati istureni komunistički predstraža na Bliskom istoku. Kad je prva izraelska veleposlanica u SSSR-u, buduća premijerka Golda Meir, stigla u Moskvu 1948., dočekale su je goleme mnoštva sovjetskih Židova, koji su na ulicama izražavali oduševljenje postojanjem židovske države. Za Staljina je taj prizor bio alarm, a ne radost.

Sovjetski vođa shvatio je nešto što ga je duboko uznemirilo: postojanje Izraela probudilo je kod sovjetskih Židova nacionalni i vjerski osjećaj, lojalnost nečemu izvan Sovjetskog Saveza. U totalitarnoj državi koja je zahtijevala apsolutnu odanost samo partiji i vođi, to je bilo neoprostivo. Umjesto poslušnog satelita, Staljin je u Izraelu počeo vidjeti izvor „dvostruke lojalnosti" i stranog utjecaja. Medeni mjesec bio je pri kraju gotovo prije nego što je i počeo.

Zaokret: kako je Izrael izgubio Moskvu

Nekoliko se čimbenika poklopilo i naglo okrenulo sovjetsku politiku. Prvo, Izrael se, unatoč ljevičarskim korijenima, u hladnoratovskoj podjeli sve jasnije priklanjao Zapadu i Sjedinjenim Državama, odakle je stizala financijska i politička podrška te velika i utjecajna dijaspora. Za Moskvu je to bila izdaja ulaganja. Drugo, na prvim izraelskim parlamentarnim izborima u siječnju 1949. prosovjetske komunističke snage doživjele su težak poraz, čime je nestala nada da će Izrael politički pasti u sovjetske ruke.

Treće, tu je bio i rascjep između Staljina i jugoslavenskog vođe Tita 1948., nakon kojega je Kremlj od svih komunističkih partija i saveznika tražio bezuvjetnu poslušnost i lov na „unutarnjeg neprijatelja". U toj klimi sumnjičavosti i čistki, sovjetski Židovi i simpatije prema Izraelu postali su idealna meta. Staljin je povukao potporu, Čehoslovačka je zaustavila isporuke oružja, a Moskva je počela zaokret koji će trajati desetljećima.

Rat protiv vlastitih Židova: „beskorijenski kozmopoliti"

Dok je vani hladnokrvno mijenjao stranu, unutar Sovjetskog Saveza Staljin je pokrenuo otvoreno antisemitsku kampanju kakvu Europa nije vidjela od pada nacizma. Službeno se nazivala borbom protiv „beskorijenskih kozmopolita", ali svima je bilo jasno da je „kozmopolit" tek prozirna šifra za Židova. Židovski intelektualci, pisci, liječnici i partijski dužnosnici odjednom su postali sumnjivi po samom podrijetlu.

Godine 1948. ubijen je Solomon Mihoels, glumac i vođa Židovskog antifašističkog komiteta, u insceniranoj prometnoj nesreći koju je organizirala tajna policija. Sam Komitet, koji je tijekom rata za Sovjete prikupljao potporu i novac na Zapadu, sada je proglašen leglom „cionističke" i „proameričke" urote, raspušten, a njegovi vodeći članovi uhićeni. U takozvanoj „Noći ubijenih pjesnika" u kolovozu 1952. strijeljana je skupina istaknutih židovskih književnika i intelektualaca, mahom onih koji su pisali na jidišu. Progon je bio sustavan i smrtonosan, a udarao je upravo po onima koji su desetljećima bili odani sovjetskoj ideji.

Slánskýjev proces i „doktorska zavjera"

Antisemitski val prelio se i na satelitske države. U Čehoslovačkoj, koja je samo koju godinu ranije naoružavala Izrael, 1952. je održan montirani proces protiv Rudolfa Slánskýja, generalnog sekretara partije, i skupine visokih dužnosnika. Većina optuženih bila je židovskog podrijetla, a optužnica ih je teretila za „cionističku" i „titoističku" urotu. Jedanaest ih je obješeno. Poruka je bila nedvosmislena: cionizam je proglašen neprijateljem broj jedan istočnog bloka.

Vrhunac je stigao početkom 1953., kada je sovjetska propaganda objavila navodnu „doktorsku zavjeru". Skupina uglednih moskovskih liječnika, većinom Židova, optužena je da je kovala urotu kako bi trovanjem i pogrešnim liječenjem pobila sovjetske vođe, navodno u službi „međunarodnog židovstva" i zapadnih obavještajnih službi. Kampanja je imala sve elemente srednjovjekovne krvave klevete zaogrnute u komunistički jezik, a mnogi povjesničari vjeruju da je bila uvod u masovni progon, možda i deportaciju sovjetskih Židova u istočne krajeve. Spasila ih je jedino Staljinova smrt u ožujku 1953., nakon koje je optužba brzo proglašena izmišljenom, a uhićeni liječnici pušteni.

Nova strana: SSSR grli arapski svijet

Nakon Staljina, sovjetska bliskoistočna politika dobila je konačan i jasan smjer, protiv Izraela, a uz arapski nacionalizam. Ključna je bila 1955. i uspon egipatskog vođe Gamala Abdela Nasera, koji je tražio oružje i saveznika protiv Zapada. Moskva je zgrabila priliku. Preko, opet, Čehoslovačke sklopljen je velik ugovor o naoružanju Egipta, čime je Sovjetski Savez postao glavni pokrovitelj arapskih režima u sukobu s Izraelom.

Kada je 1956. izbila Sueska kriza, u kojoj su Izrael, Britanija i Francuska napali Egipat, SSSR je stao odlučno uz Nasera i prijetnjama, uključujući i aluzije na raketni udar, pridonio povlačenju napadača. Od tada pa sve do kraja Sovjetskog Saveza, obrazac je bio isti: sovjetsko oružje, instruktori i diplomatska zaštita za Egipat, Siriju, Irak i druge arapske države, protiv Izraela koji je sve čvršće bio vezan uz Sjedinjene Države. Bliski istok postao je jedno od glavnih bojišta Hladnog rata, a dvije supersile stajale su na suprotnim stranama. Milijarde rubalja u tenkovima, avionima i raketama slijevale su se u arapske vojske.

Iskra iz Moskve: dezinformacija koja je pomogla zapaliti 1967.

Malo je poznato da je sam Sovjetski Savez odigrao ulogu u paljenju fitilja Šestodnevnog rata. U svibnju 1967. Moskva je Egiptu i Siriji proslijedila obavještajni podatak, koji se pokazao netočnim, da Izrael navodno okuplja velike snage na granici sa Sirijom, spreman za napad. Takva koncentracija trupa nije postojala, i izraelska je strana to nudila i provjeriti, no lažna je dojava učinila svoje.

Naveden tom viješću i vlastitim prijestižnim računicama, egipatski je vođa Naser zatražio povlačenje mirovnih snaga UN-a sa Sinaja, počeo gomilati vojsku i, presudno, zatvorio Tiranski tjesnac izraelskoj plovidbi, što je Izrael oduvijek smatrao povodom za rat. Lanac događaja koji je vodio u katastrofalni arapski poraz djelomično je, dakle, pokrenula sovjetska dezinformacija. Kremlj je htio zategnuti situaciju i pritisnuti Izrael, ali je umjesto toga nehotice stvorio uvjete za jedan od najvećih izraelskih trijumfa i vlastito poniženje.

1967.: prekid odnosa u jednom danu

Prijelomni trenutak stigao je u lipnju 1967. U Šestodnevnom ratu Izrael je u samo nekoliko dana porazio združene vojske Egipta, Sirije i Jordana, sve naoružane sovjetskim oružjem, i zauzeo Sinaj, Golansku visoravan, Zapadnu obalu i istočni Jeruzalem. Za Moskvu je to bilo strateško i prestižno poniženje: njezini štićenici razbijeni su oružjem koje je ona isporučila, a protivnik je bio zapadni saveznik. Sovjetski generali morali su objašnjavati kako je moguće da je njihova tehnika tako brzo poražena.

Reakcija je bila trenutačna. Već 10. lipnja 1967. Sovjetski Savez prekinuo je diplomatske odnose s Izraelom, optuživši ga za grubo kršenje rezolucija UN-a i prijeteći sankcijama. Za njim je to učinila gotovo cijela istočna Europa, uz iznimku Rumunjske. Odnosi će ostati prekinuti punih 24 godine. Od tog trenutka Sovjetski Savez u svojoj je propagandi Izrael prikazivao gotovo isključivo kao agresora, produženu ruku američkog imperijalizma i, sve otvorenije, kao utjelovljenje „cionističke prijetnje".

Rat iscrpljivanja: kad su sovjetski piloti izravno poletjeli na Izraelce

Malo je poznato koliko je blizu izravnom sukobu SSSR došao već krajem šezdesetih. Nakon 1967. Egipat i Izrael upali su u iscrpljujući, niskointenzivni sukob duž Sueskog kanala, takozvani Rat iscrpljivanja. Naser je zatražio više od oružja, zatražio je same sovjetske ljude. Moskva je pristala poslati tisuće vojnika protuzračne obrane, pa čak i pilote koji su u sovjetskim lovcima počeli letjeti u obrani egipatskog neba.

Dogodilo se ono što je Moskva htjela izbjeći: izravna borba sovjetskih i izraelskih pilota. U jednom zračnom okršaju u srpnju 1970. izraelski su lovci u zasjedi oborili više sovjetskih pilotiranih zrakoplova, bez vlastitih gubitaka. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka Hladnog rata u kojem su pripadnici sovjetskih i zapadno naoružanih snaga izravno pucali jedni na druge, i tihi podsjetnik koliko je bliskoistočno bure baruta moglo eksplodirati u nešto mnogo veće.

Zarobljeni narod: sovjetski Židovi i pokret refuznika

Dok se vanjska politika vodila u velikim potezima, u sjeni se odvijala ljudska drama milijuna. Sovjetski Židovi našli su se u zamci: država ih je službeno smatrala nacionalnošću, upisanom u putovnicu, ali im je onemogućavala i vjerski i nacionalni život, dok ih je istovremeno odbijala pustiti da odu. Oni koji bi zatražili izlaznu vizu za Izrael dobili su podrugljiv nadimak „refuznici", od engleske riječi za odbijanje.

Sama molba za iseljenje bila je čin hrabrosti s teškim posljedicama. Podnositelj bi u pravilu odmah izgubio posao, bio izbačen s fakulteta, proglašen izdajnikom i stavljen pod nadzor KGB-a. Neki su završavali u logorima pod izmišljenim optužbama, najčešće za „parazitizam" ili „protusovjetsku djelatnost". Ipak, pokret nije slomljen. Imena poput Natana Ščaranskog, koji je godine proveo u sovjetskim zatvorima i logorima prije nego što je pušten i stigao u Izrael, postala su simboli borbe za pravo na odlazak. Diljem Zapada nicali su pokreti solidarnosti pod geslom posuđenim iz Biblije, „Pusti moj narod".

Iza kulisa djelovala je i tajanstvena izraelska služba Nativ, čija je zadaća bila održavati vezu sa sovjetskim Židovima, prokrijumčariti im vjerske knjige i informacije te poticati želju za odlaskom. Za Kremlj je to bio dokaz „cionističke subverzije", za Židove tanka nit koja ih je vezala uz svijet izvan željezne zavjese.

Rat protiv hebrejskog i sinagoge

Progon sovjetskih Židova nije bio samo pitanje viza. Bio je to i tihi rat protiv njihova identiteta. Učenje hebrejskoga, jezika Biblije i moderne izraelske države, bilo je praktički zabranjeno i tretirano kao sumnjiva, gotovo subverzivna djelatnost, dok se jidiš tolerirao tek kao folklorni ostatak. Ljudi koji su potajno organizirali tečajeve hebrejskoga riskirali su progon.

Sinagoge su bile pod budnim okom KGB-a, njihov je broj desetljećima padao, a vjernike se pratilo i zastrašivalo. Nabaviti vjerske knjige, mace za Pesah ili osnovni vjerski pribor često je bio pravi pothvat. Cilj je bio jasan: Židove zadržati kao upisanu „nacionalnost" u putovnici, praktičnu za diskriminaciju i kvote, ali im istodobno oduzeti svaki živi sadržaj te pripadnosti, i vjerski i jezični i nacionalni. Paradoksalno, upravo je taj pritisak kod mnogih pojačao žudnju za odlaskom u Izrael, jedino mjesto gdje su taj identitet mogli slobodno živjeti.

Jackson-Vanik: kad je emigracija postala oružje Hladnog rata

Sudbina sovjetskih Židova postala je i predmet velike politike. Godine 1974. američki Kongres usvojio je takozvani Jackson-Vanikov amandman, koji je povoljne trgovinske odnose sa Sovjetskim Savezom izravno uvjetovao slobodom iseljavanja. Time je pitanje refuznika iz margine preseljeno u samo srce hladnoratovskih pregovora dviju supersila. Sloboda kretanja sovjetskih Židova postala je mjerilo dobre volje Kremlja i poluga pritiska u rukama Washingtona.

Broj onih kojima je dopušten odlazak oscilirao je iz godine u godinu, ovisno o stanju odnosa Istoka i Zapada, i služio je Moskvi kao ventil koji je otvarala i zatvarala po političkoj potrebi. U godinama detanta brojke bi skočile, u godinama zahlađenja gotovo bi presušile. Zanimljivo, dio onih koji su dobili vize „za Izrael" na tranzitu kroz Beč zapravo bi skrenuo prema Sjedinjenim Državama i drugim zapadnim zemljama, što je izazivalo napetosti i u samom židovskom svijetu oko toga tko ima pravo na te ljude. No sam pritisak nikada nije prestao, a pukotina u zidu, jednom otvorena, bit će sve teže zatvoriva.

„Cionizam je rasizam": rezolucija koju je gurala Moskva

Neprijateljstvo prema Izraelu Sovjetski Savez nije vodio samo oružjem, nego i u sferi ideja i međunarodnog prava. Vrhunac te kampanje bila je zloglasna Rezolucija 3379 Opće skupštine UN-a iz 1975., koja je cionizam, nacionalni pokret za samoodređenje židovskog naroda, izjednačila s rasizmom i rasnom diskriminacijom. Iza te rezolucije stajao je savez sovjetskog bloka, arapskih država i dijela nesvrstanih zemalja, a Moskva je bila jedan od njezinih glavnih pokretača i ideoloških arhitekata.

Za Izrael i velik dio Zapada bio je to moralni napad bez presedana, pokušaj da se samom postojanju židovske države oduzme legitimitet. Rezolucija je ostala na snazi šesnaest godina i postala trajni ožiljak u odnosu UN-a i Izraela. Ukinuta je tek 1991., simbolično baš u trenutku kad se raspadao sam Sovjetski Savez koji ju je rodio. Usporedno je sovjetski tisak desetljećima objavljivao „antisionističke" karikature i tekstove koji su znali skliznuti u otvoreni antisemitizam, prikazujući cionizam kao svjetsku urotu.

1973. i sjena nuklearne uzbune

Da neprijateljstvo nije bilo samo na papiru, pokazao je Jomkipurski rat 1973., kada su Egipat i Sirija iznenada napali Izrael na najsvetiji židovski blagdan. Sovjetski Savez ponovno je stao uz arapske napadače, žurno ih opskrbljujući oružjem tijekom rata zračnim mostom, dok su Sjedinjene Države istodobno pokrenule vlastiti veliki zračni most za Izrael. Dvije supersile ponovno su stajale jedna nasuprot drugoj preko svojih štićenika.

Kada se rat priklonio Izraelu i njegova je vojska prešla Sueski kanal te opkolila egipatsku vojsku, Moskva je zaprijetila mogućnošću izravne vojne intervencije da spasi Egipat. Washington je odgovorio podizanjem razine nuklearne pripravnosti. Svijet je nakratko zadrhtao pred mogućnošću izravnog sukoba supersila, možda i nuklearnog, zbog rata na Bliskom istoku. Kriza je popuštena diplomacijom, ali je pokazala koliko je duboko Sovjetski Savez bio uronjen u protuizraelsku stranu.

Moskva i palestinski pokret

Osim naoružavanja arapskih država, Sovjetski Savez i njegovi saveznici iz istočnog bloka pružali su političku, diplomatsku i djelomično vojnu potporu palestinskom pokretu. Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) i njezin vođa Jaser Arafat u Moskvi su viđeni kao dio antiimperijalističke borbe, a u zemljama istočnog bloka nudili su se politička potpora, stipendije i obuka. Za Kremlj je palestinsko pitanje bilo korisno oružje u širem sukobu sa Zapadom i Izraelom, dio globalne šahovske partije u kojoj su Palestinci bili i saveznik i sredstvo.

Gorbačov i pad zida: vrata se otvaraju

Sve se počelo mijenjati sredinom osamdesetih, s dolaskom Mihaila Gorbačova i politikom perestrojke i glasnosti. Slabljenje sovjetskog totalitarizma otvorilo je i pitanje sovjetskih Židova. Godine 1987. dvije su zemlje uspostavile prve konzularne veze, a Moskva je počela popuštati desetljetne stege na židovski život i, presudno, na iseljavanje.

Ono što je uslijedilo bila je jedna od najvećih migracija u novijoj židovskoj povijesti. Kako su se vrata otvarala, stotine tisuća, a potom i više od milijun sovjetskih i postsovjetskih Židova krenulo je u Izrael. Ta „velika alija" s kraja osamdesetih i tijekom devedesetih iz temelja je promijenila izraelsko društvo, gospodarstvo i politiku, donijevši ogroman val obrazovanih ljudi, znanstvenika, inženjera, liječnika, matematičara i glazbenika. Narod koji je Kremlj desetljećima držao zatočenim postao je jedan od stupova moderne izraelske države.

Brojke govore same za sebe. Dok je tijekom sedamdesetih, u godinama povremenog popuštanja, Sovjetski Savez napustilo oko dvjesto pedeset tisuća Židova, val koji je uslijedio nakon pada željezne zavjese bio je nezapamćenih razmjera. Samo u prvih nekoliko godina devedesetih u Izrael je stiglo više stotina tisuća ljudi, a ukupno je iz Sovjetskog Saveza i država nastalih njegovim raspadom u Izrael doselilo više od milijun ljudi. Za državu koja je tada imala tek nekoliko milijuna stanovnika, bio je to demografski potres kakav malo koja zemlja u tako kratkom roku doživi.

Obnova odnosa i kraj jedne priče

U listopadu 1991., u posljednjim tjednima svog postojanja, Sovjetski Savez i Izrael napokon su obnovili pune diplomatske odnose, prekinute još 1967. U prosincu iste godine sovjetski veleposlanik Aleksandar Bovin predao je vjerodajnice izraelskom predsjedniku Chaimu Herzogu u Jeruzalemu. Bila je to gotovo simbolična gesta na samrti: samo dane poslije, Sovjetski Savez službeno je prestao postojati, a njegovo mjesto naslijedila je Ruska Federacija, koja je odnose s Izraelom nastavila na posve novim temeljima.

Tako se zatvorio krug dug 43 godine. Država koja je Izrael prva priznala i naoružala za prvu bitku obnovila je s njim odnose tek na vlastitom izdisaju, nakon što ga je pola stoljeća diplomatski, vojno i ideološki suzbijala.

Nasljeđe: kako je milijun Sovjeta promijenio Izrael

Posljedice velike alije osjećaju se u Izraelu do danas. Doseljenici s područja bivšeg Sovjetskog Saveza i njihovi potomci danas čine golem udio stanovništva, a njihov je utjecaj vidljiv svugdje, od sveučilišta i visoke tehnologije do vojske i politike. Ruski se govori na ulicama, izlaze novine i djeluju mediji na ruskom, a pojavile su se i političke stranke koje zastupaju upravo taj biračko tijelo, poput stranke Yisrael Beiteinu i njezina vođe Avigdora Liebermana, samog doseljenika iz Moldavije.

Val visokoobrazovanih ljudi iz sovjetskog obrazovnog sustava snažno je pogurao izraelsku tehnološku i znanstvenu revoluciju, pretvorivši malu zemlju u jednu od svjetskih prijestolnica startupa i inovacija. Ironija je potpuna: ljudski kapital koji je Sovjetski Savez desetljećima gušio i držao zatvorenim, jednom pušten na slobodu, otišao je izgraditi i ojačati baš onu državu koju je Kremlj htio slomiti.

Ironija koja traje do danas

Odnos SSSR-a i Izraela ostaje jedan od najpoučnijih primjera kako u velikoj politici ne postoje trajni prijatelji ni trajni neprijatelji, nego samo interesi koji se mijenjaju s vjetrom. Staljin je Izrael pomogao roditi ne iz ljubavi prema Židovima, koje je istodobno progonio kod kuće, nego iz hladne želje da izbaci Britance i oslabi Zapad. Kad se pokazalo da mu Izrael neće biti poslušan satelit, jednako ga je hladno odbacio i okrenuo se njegovim neprijateljima.

A najveća ironija čeka na samom kraju. Isti onaj golemi rezervoar sovjetskih Židova, zbog kojih se Staljin uplašio „dvostruke lojalnosti" i koje je Kremlj desetljećima držao pod ključem, na kraju je, kad se brana srušila, u milijunskom valu preselio u Izrael i učinio ga jačim nego ikad. Sovjetski Savez tako je Izraelu dvaput presudno pomogao, jednom oružjem na početku, a drugi put, protiv vlastite volje, ljudima na kraju. Između te dvije geste stalo je pola stoljeća neprijateljstva, i cijela jedna lekcija o naravi moći, koju bi i danas vrijedilo dobro zapamtiti.

Tekst je istraživački povijesni pregled odnosa Sovjetskog Saveza i Izraela od tridesetih godina 20. stoljeća do 1991., temeljen na standardnim akademskim izvorima i povijesnoj literaturi o Birobidžanu, UN-ovoj podjeli Palestine, čehoslovačkim isporukama oružja (operacija Balak), staljinističkom antisemitizmu (proces Slánský, „doktorska zavjera"), prekidu odnosa 1967., Ratu iscrpljivanja, Jomkipurskom ratu te sovjetskoj židovskoj emigraciji i velikoj aliji devedesetih.