Crna Gora 24.9.: Mandić na glasovanju zbog sućuti Mladiću — regija još taoc srpske nostalgije

Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić zakazao je za 24. rujna izvanrednu sjednicu na kojoj će zastupnici glasati o inicijativi za njegovu smjenu. Povod nije „tehnički sukob“ — Mandić je uputio sućut sinu Ratka Mladića, pravomoćno osuđenog na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici i drugih ratnih zločina. Inicijativu vodi DPS; prema izvještajima DW-a i regionalnih medija, podršku je najavilo oko 35 do 38 od 81 zastupnika. Ishod visi o kvorumu (najmanje 41 prisutan) i o tome tko će uopće ući u dvoranu.

Narodni Reporteri ovdje nemaju nikakve simpatije za romantiziranje Mladića. Ratko Mladić je osuđeni ratni zločinac. Sućut obitelji žrtve rata nije isto što i sućut obitelji čovjeka kojem je međunarodni sud pravomoćno utvrdio genocid. Tko to miješa, svjesno relativizira zločin.

Što se događa u Podgorici — aritmetika i poruka

Ovo je već treći pokušaj smjene Mandića otkako je 2023. došao na čelo Skupštine. Ranije inicijative pale su na aritmetici. Sada je DPS uspio okupiti širi krug — uključujući dio bošnjačkih i albanskih zastupnika iz vladajuće većine — pa Mandić više nije „miran“. Vladajući partneri (PES, Demokrate i prosrpske manje stranke) najavljuju da neće podržati razrješenje; oporba upozorava da vlast može jednostavno uskratiti kvorum izostankom i tako spriječiti i raspravu.

Mandić tvrdi da je sućut uputio osobno i u ime Nove srpske demokratije, ne kao institucijski akt Skupštine, te da većine za smjenu nema. DPS odgovara da je „anticivilizacijski čin“ predsjednika parlamenta zemlje na putu u EU nespojiv s poštivanjem presuda međunarodnih sudova. Politički, riječ je o testu koalicije pred Bruxellom — ali moralno je pitanje jasnije od fotelja: smije li se u 2026. još igrati s kultom Mladića?

Bez romantike: Srebrenica je genocid — a Hrvati imaju svoje grobove

Prohrvatski stav ovdje nije „pro-Mandić“. Mandić je u Hrvatskoj nepoželjna osoba; njegova ranija igra oko rezolucije o Jasenovcu kao „odgovora“ na Srebrenicu bila je klasična beogradska zamjena teza. Isto tako nije „pro-DPS“: crnogorska unutarnja igra nije hrvatski interes. Hrvatski interes je jasan: zločinci se ne slave, žrtve se ne brišu, a selektivni balkanizam se razotkriva.

Dok dio srpskog političkog spektra — od Beograda do Podgorice — još šalje telegrame „generalu“, u Hrvatskoj se još čeka potpuna pravda za hrvatske žrtve. Slučaj Trusine, gdje je 22 Hrvata ubijeno, i gdje se sudski procesi vuku godinama, podsjetnik je da kultura sjećanja ne smije biti jednosmjerna. Srebrenica je genocid utvrđen presudom. Trusina je masovni zločin nad Hrvatima. Tko jednu priznaje, a drugu relativizira — bavi se politikom, ne pravdom. Narodni Reporteri ne izjednačavaju događaje; traže dosljednost: pravda za sve žrtve, bez srpske nostalgije i bez licemjernog morala koji vidi samo jednu stranu.

Regija taoc nostalgije — Zagreb ne smije šutjeti

Kriza u Crnoj Gori nije izolirani skandal. Ona je dokaz da je dio političkog srpskog nacionalizma i dalje vezan uz ikone 90-ih. Dok EU mjeri „napredak“ Podgorice u poglavljima, na terenu se mjeri hoće li predsjednik parlamenta platiti političku cijenu zbog sućuti osuđenom genocideru. Ako ne plati — poruka regiji je jasna: kult Mladića još ima zaštitni sloj.

Hrvatska vanjska politika mora biti oštra i načelna: osuda relativizacije Mladića, inzistiranje na poštivanju presuda, i jednako jasan zahtjev da se ne zaborave hrvatske žrtve. Selektivni moralizam — u kojem je Srebrenica jedina mjerila, a Vukovar, Škabrnja ili Trusina „kompleksna povijest“ — nije europska vrijednost. To je politički alat.

24. rujna: ne navijamo za fotelje — navijamo za istinu

Hoće li Mandić pasti 24. rujna, ovisi o kvorumu i o tome hoće li netko iz većine „dignuti ruku“ ili ostati kod kuće. To je crnogorska aritmetika. Hrvatska lekcija je druga: Ratko Mladić nije heroj, nije „general naroda“, nije tema za sućut državnika koji žele u EU. On je osuđeni počinitelj genocida. Tko šalje telegrame njegovoj obitelji s titulom koja briše presudu, sudjeluje u političkoj rehabiliticiji zločina — namjerno ili ne.

Narodni Reporteri stoje uz žrtve, ne uz kultove. Regija će ostati taoc srpske nacionalističke nostalgije dok god se takvi gestovi tretiraju kao „običaj“ umjesto kao politički signal. Hrvatska neka taj signal čita bez iluzija — i neka vlastitu kulturu sjećanja brani jednako glasno kad su žrtve hrvatske.