Francuska između Zagreba i Beograda: Rafalei Vučiću, Hrvatskoj lekcije

PARIZ / ZAGREB — Fotografija Emmanuela Macrona i Aleksandra Vučića iz Pariza u Hrvatskoj ne prolazi kao bezazleni protokol. Francuski predsjednik dočekao je srbijanskog na summitu o svemiru; poruka je starija od samita: Pariz i Beograd imaju duboke veze, strateško partnerstvo još od 2011., a 2024. Francuska je Srbiji prodala 12 Rafalea za 2,7 milijardi eura — uz Macronovu osobnu nazočnost.

Hrvatsko pitanje nije ljubomora. Pitanje je: saveznik ili trgovac interesima s povijesnim nagibom prema Beogradu? Odgovor, realno, glasi — i jedno i drugo. Ali Zagreb mora prestati glumiti iznenađenje svaki put kad Pariz zagrli Vučića jače nego što zagrli hrvatsku memoriju o 1990-ima.

Mitterrandov „balans“ nije otišao u mirovinu

Francuska je Hrvatsku priznala 15. siječnja 1992. s ostalim članicama EZ-a. Politika Françoisa Mitterranda prema raspadu Jugoslavije bila je oprezna — iz hrvatske perspektive često i bolno spora, sklona „balansu“ koji je Beogradu davao prostor. Sudjelovali su u misijama i humanitarnim naporima; to ne briše osjećaj da je hrvatska žrtva u Parizu predugo čitana kroz srpski filter.

Danas isti obrazac dolazi u novom pakiranju: europska tehnologija, sigurnosna arhitektura, „vezivanje Srbije uz Zapad“. Lijepo zvuči. U praksi: milijarde za lovce, foto-ops s Vučićem, a Hrvatskoj moralne lekcije o „regionalnoj stabilnosti“.

Rafalei nisu ljubavno pismo Zagrebu

Prodaja 12 novih Rafalea nije samo posao francuske obrambene industrije. To je dugoročno vezivanje Beograda uz francuski ekosustav. Za Hrvatsku to znači da susjed koji nije član NATO-a dobiva vrhunsku platformu dok dio Europe još uvijek propituje hrvatsko pravo da zove četničkog vojvodu nepoželjnim.

Suverenistička čitanje je hladno: države imaju interese. Francuska štiti svoj izvoz i utjecaj. Hrvatska mora štititi svoje — jačanjem savezništava koja nisu uvjetovana šutnjom o Jasenovcu-kao-retorici i o Mladiću-kao-ikoni, te jasnim stavom da regionalna „stabilnost“ ne smije značiti rehabilitaciju agresorske nostalgije.

Što Zagreb treba raditi — bez iluzija

Ne kidati mostove s Parizom. Graditi alternative: snažniji američki i srednjoeuropski trag, vlastite nabave, jasan diplomatski jezik kad Macron pozira s Vučićem kao da je 1914. još uvijek jedina mapa Balkana. Savezništvo se mjeri djelima, ne govorima o „povijesnom prijateljstvu“.

Narodni Reporteri ne traže francusku mržnju. Traže hrvatsku budnost: dok ljevica u Zagrebu peva o europskim vrijednostima, Pariz broji eure, a Beograd broji avione. Hrvatska neka broji interese — svoje.

EU lekcije i dvostruki aršini

Isti Bruxelles koji Hrvatskoj drži predavanja o „regionalnoj stabilnosti“ rijetko digne glas kad Pariz potpisuje milijarde s Beogradom dok u Crnoj Gori četnički vojvoda šalje sućut Mladiću, a u BiH se opet otvara priča o ukidanju RS-a uz džihadistički vokabular. Francuska politika prema Srbiji nije zločin. Hrvatska naivnost jest — ako se pretvara da je „europski saveznik“ automatski i hrvatski prioritet.

Rafalei Vučiću šalju signal cijeloj regiji: tko kupuje, taj se uvažava. Zagreb mora odgovoriti kapacitetom, savezništvima i jasnoćom, ne uvrijeđenim priopćenjima. Interes se ne plače — interes se gradi.

Zato tekst narod.hr-a pada u pravo vrijeme. Ne da bi Hrvatska mržila Francusku, nego da bi prestala sebi lagati. Povijesne veze Pariza i Beograda nisu teorija zavjere. One su dokumentirane. Dokumentirana mora biti i hrvatska politika: prijateljstvo da — podložnost ne.

Urednički zaključak: tema Francuska između Zagreba i Beograda nije dnevni šum. To je test — tko bira narod, a tko bira spin; tko broji žrtve i interese, a tko broji lajkove. Narodni Reporteri biraju prvo.

U hrvatskoj javnosti često se miješaju dva pojma: članstvo u EU/NATO-u i automatska zaštita nacionalnog interesa. Francuska pokazuje razliku. Ona je saveznica u savezu — i konkurent u utjecaju. Kad Macron pozira s Vučićem uz Rafale ugovor, on ne krši ugovor o EU. On radi francuski posao. Hrvatski posao je ne pretvarati taj posao u sentimentalnu izdaju, nego u podatak za vlastitu strategiju.

Urednički zaključak: manje iluzija, više kapaciteta. Praćenje nabava u regiji, jasan govor o nepoželjenim četničkim simbolima, i savezništva koja ne uvjetuju šutnju o hrvatskim žrtvama. Pariz neka prodaje avione. Zagreb neka ne prodaje pamćenje.