Zgrablić na Udbini: zločin treba nazvati zločinom — ne „kontekstom“

UDBINA — U Svetištu Crkve hrvatskih mučenika u subotu 12. rujna 2026. svečano je proslavljen Dan hrvatskih mučenika. Zadarski nadbiskup mons. Milan Zgrablić predvodio je središnje misno slavlje uz domaćina, gospićko-senjskog biskupa mons. Marka Medu, i druge pastire. Poruka koja ostaje izvan liturgijskog protokola glasila je jasno: zločin treba nazvati zločinom.

To nije „provokacija“. To je minimum dostojanstva naroda koji je u 20. stoljeću prošao kroz jame, progone i ideološke brisače pamćenja. Dok dio javnosti još uvijek traži „kontekst“ za svaku hrvatsku žrtvu, a za tuđe zločine odmah sud, Udbina stoji kao mjesto gdje se broji ime — ne spin.

Procesija, kamenje i šesnaest godina sjećanja

Dan je počeo Križnim putem od crkve sv. Marka u Podudbini prema Crkvi hrvatskih mučenika. U ulaznoj procesiji motoristi Moto kluba Veterani – Croatia prinijeli su spomen-kamenje s mjesta hrvatskih stradanja, namijenjeno Spomen-parku. Biskup Medo podsjetio je da je svetište u šesnaest godina postalo mjesto hodočašća i poštovanja prema nevinoj žrtvi hrvatskoga naroda.

To nije folklor za turiste. To je infrastruktura pamćenja — upravo ono što jugoslavenski mentalitet i današnja ljevica najradije zamjenjuju apstraktnim „suočavanjem“ u kojem Hrvat uvijek mora biti optuženi, a nikad svjedok.

Zašto „nazvati zločinom“ smeta ideološkim vratima

U Zagrebu Možemo! i SDP vole govoriti o antifašizmu kao religiji, a o Bleiburgu, križnim putovima i lokalnim jamama kao o neugodnoj fusnoti. Kad Crkva kaže da zločin treba zvati zločinom, pada maska: problem im nije nasilje — problem im je hrvatsko sjećanje koje ne stane u njihov udžbenik.

Suverenistička Hrvatska ne traži mržnju. Traži istinu bez dvostrukih aršina. Istu mjeru za sve žrtve. Istu riječ za ubojstvo — bilo da ga je počinio partizan, četnik, džihadist ili „oslobodilac“ s crvenom zvijezdom.

Udbina kao politička lekcija bez stranačkog transparenta

Na misi su bili izaslanici nadbiskupa i biskupa iz više biskupija. Poruka nije birala saborski klub. Birala je narod koji hoda postajama i nosi kamenje jer zna da država često kasni s riječima. Dok mediji jure clickove o skandalima, Udbina radi tiši posao: drži imena, drži molitvu, drži dostojanstvo.

Hrvatska koja zaboravi mučenike lako postane Hrvatska koja se ispričava što postoji. Zgrablićeva rečenica zato nije samo propovijed — to je urednička linija za svakoga tko još razlikuje žrtvu od propagandnog „konteksta“.

Sjećanje protiv relativizacije

Dan hrvatskih mučenika nije „desni mit“. To je kalendarski podsjetnik da hrvatski narod ima popis žrtava koji ne stane u jednu partizansku himnu. Udbina okuplja hodočasnike iz Gospićko-senjske biskupije i šire — ljude koji dolaze moliti, ne provocirati. Provokacija je, ironično, često na drugoj strani: u medijima koji svaku misu pretvaraju u politički skandal, a svaki zločin nad Hrvatima u „složeni kontekst“.

Zgrablićeva formula — zločin zvati zločinom — vrijedi i kad je tema Bleiburg, i kad je tema jama, i kad je tema suvremeni džihadistički napad na kršćane negdje daleko. Isti aršin. Bez toga ostaje moralni kartel koji dijeli žrtve na korisne i nezgodne.

Dok Sabor i ministarstva često biraju oprezne formulacije, Crkva na Udbini radi posao koji država ne smije prepustiti zaboravu. Spomen-kamenje s mjesta stradanja nije scenografija. To je arhiv u kamenu. Hrvatska koja to poštuje ostaje Hrvatska. Ona koja se stidi vlastitih mučenika brzo postane provincija tuđih udžbenika.

Urednički zaključak: tema Zgrablić na Udbini nije dnevni šum. To je test — tko bira narod, a tko bira spin; tko broji žrtve i interese, a tko broji lajkove. Narodni Reporteri biraju prvo.

U praksi to znači: školski programi koji ne brišu Bleiburg i križne putove; lokalne komemoracije bez isprike što Hrvati žale svoje mrtve; medijski standard u kojem se ubojstvo ne pretvara u sociološki esej kad su žrtve „pogrešne“. Udbina je zato više od mise — to je godišnji audit savjesti. Tko ne može izgovoriti riječ zločin bez ideološkog filtera, ne zaslužuje držati lekcije o pomirbi.

Narod koji hoda Križnim putem na Udbini ne traži rat. Traži ime, molitvu i dostojanstvo. To je minimum civilizacije. Sve ispod toga — pa bio i umotan u europski vokabular — ostaje stara vježba brisanja.