Foreign Policy: SAD u ratu s Iranom troši milijarde, Teheran drži Hormuz

Američki predsjednik Donald Trump početkom ožujka tvrdio je da su SAD već „pobijedile“ u ratu protiv Irana i da treba samo „dovršiti posao“. Mjesecima kasnije, 18. rujna 2026., Jutarnji list prenosi analizu Johna Haltiwangera u Foreign Policyju: Washington je potrošio desetke milijardi, mobilizirao golemu silu, a glavni strateški ciljevi nisu ostvareni. Trošak se procjenjuje na oko 38 milijardi dolara. Sukob je potaknuo i globalni energetski udar.

Za Narodne Reportere poruka je jasna. Eskalacija protiv Irana nije „brza pobjeda“. To je skup, razvučen sukob u kojem Teheran pokazuje da može držati ključne morske tjesnace, a Europa plaća cijenu na crpkama.

Ciljevi na papiru, teren u Hormuzu

Trump je krajem veljače najavio velike operacije uz obećanje da će „terorističke posredničke skupine“ prestati destabilizirati regiju. General Dan Caine govorio je o demontaži iranske sposobnosti projiciranja moći. Do danas, piše Foreign Policy, nema dokaza da je to ostvareno. Fokus sukoba mjesecima je na Hormuškom tjesnacu, plovnom putu koji je na početku rata bio otvoren. Činjenica da se oko njega vodi borba dokazuje da Teheran i dalje kroji tempo.

Štoviše, Iran je demonstrirao da može dugoročno zatvoriti Hormuz. To više nije samo retorika. To je operativna činjenica koja udara na cijenu energije diljem svijeta, uključujući Hrvatsku.

Hutisti, Bab el-Mandeb i saudijski naftovod

Hutisti, koje podupire Teheran, ovog su mjeseca ostvarili teritorijalne dobitke duž jemenske obale Crvenog mora, uključujući luku Mocha i otok Perim. Time jačaju kontrolu nad tjesnacem Bab el-Mandeb. Nakon pritiska na Hormuz, taj koridor postaje još važniji. Paralelno, Saudijska Arabija privremeno je zatvorila naftovod Istok–Zapad dug 1200 kilometara nakon napada dronom koji Rijad pripisuje iranskim saveznicima iz Iraka. Time je pogođen značajan dio izvoza prema Crvenom moru.

Hamas i Hezbollah jesu oslabljeni, ali Foreign Policy ističe da je to prvenstveno rezultat izraelskih operacija u Gazi i Libanonu, ne američkog „dovršavanja posla“ u Iranu. Drugim riječima: američka ofenziva nije demontirala iranski regionalni sustav onako kako je najavljeno.

Unutarnja cijena u Washingtonu

Rat je nepopularan među američkim biračima. Sve više republikanaca u Kongresu glasuje za okončanje. Jedan je zastupnik pokrenuo postupak opoziva ministra obrane Petea Hegsetha. Trump u srijedu kaže da se „nada“ kraju i da Iran želi dogovor. Analiza upozorava: malo je dokaza da je Teheran pod time pritiskom spreman na kapitulacijski sporazum.

Gregory Brew (Eurasia Group) za Foreign Policy kaže da, ako se sat vrati u veljaču i pogledaju američki ciljevi, SAD nije ostvario glavne strateške točke. To je jezik koji razumiju i suverenisti u Europi: rat po izboru, račun po cijelom svijetu.

Što to znači za Hrvatsku i Europu

Hrvatska na crpkama već gleda projekcije rekordnog dizela. Dio tog udara dolazi iz poremećaja na Bliskom istoku. Tko misli da je „rat tamo“ izoliran, ne čita cijene goriva ovdje. Mir i dogovor jeftiniji su od beskrajne eskalacije. Kritika izraelske i američke ratne logike nije izdaja. To je obrana vlastitog standarda i mira.

Narodni Reporteri stoje uz liniju: Iran nije legitiman objekt beskonačnog bombardiranja radi tuđih kalkulacija. Dok Trump govori o kraju, a Hormuz i Bab el-Mandeb ostaju poluge Teherana, Europa treba tražiti izlaz, ne nove fronte.

Energetski račun stiže u Europu

Kad se zatvori ili ugrozi Hormuz, a Bab el-Mandeb padne pod jači pritisak hutista, cijena nije samo teheranški problem. Cijena je litra dizela u Zagrebu, osječka logistika, poljoprivredni plavi dizel. Foreign Policy to povezuje izravno: rat je izazvao globalnu energetsku krizu, a američki ciljevi nisu isporučeni.

Hrvatska nema nosače zrakoplova u Perzijskom zaljevu. Ima građane koji plaćaju račun. Zato linija mira i otpora eskalaciji nije apstraktna. To je kućni proračun. Tko gura beskonačni sukob s Iranom bez jasnog kraja, gura i europske cijene prema gore.

Narodni Reporteri ponavljaju: kritika izraelske i američke ratne logike, uz uvažavanje iranske otpornosti na terenu, stoji uz mir. Trumpova nada o kraju rata vrijedi tek kad teren i tjesnaci potvrde dogovor, ne kad se nada izgovori pred kamerama.

Izvor: Jutarnji list / Foreign Policy (John Haltiwanger), 18. rujna 2026.