Tomašević otvorio 18. vrtić. Roditelji na Šalati i dalje čekaju školu do 2027.

„Najljepša stvar“ za gradonačelnika — vrpca. Za roditelje na Šalati — kalendar do 2027. Tomislav Tomašević otvorio je u Borovju područni objekt Dječjeg vrtića Milana Sachsa: 260 mjesta, oko 3000 m², 14 skupina, 53 zaposlenika, nešto manje od 10,5 milijuna eura. Rekao je da je to 18. vrtić u mandatu i da će do kraja godine biti 20. Brojke zvuče sjajno. U istom gradu djeca OŠ Ivana Gorana Kovačića i dalje hodaju po tuđim hodnicima.

Narodni Reporteri ne osporavamo da djeca trebaju vrtiće. Osporavamo teatar u kojem Možemo! reže vrpcu dok obnova škole kasni godinama. Prioritet se mjeri tamo gdje kamera voli svjetlo — ne tamo gdje majka pakira dijete u peti privremeni razred.

Što je Grad otvorio

Objekt je projektiran „po suvremenim pedagoškim standardima“: ateljei, prostori za istraživanje, mali zatvoreni bazen. Više od 8,5 milijuna iz gradskog proračuna, 1,9 milijuna iz EU fondova. Tomašević tvrdi da su kapitalna ulaganja u vrtiće povećana deset puta u odnosu na ranije mandate. To može biti točno. To ne briše činjenicu da škola na Šalati i dalje nije gotova, a roditelji najavljuju prosvjed jer „ne vjeruju Gradu“.

Isti mandat, dva tempa

Vrtić se otvara uz govor o „lijepim trenucima“. Škola se pomiče na rujan 2027. Jedan tempo je PR. Drugi je administrativna magla. Možemo! voli priču o brizi za djecu. Briga se vidi i u tome koliko dugo dijete živi kao izbjeglica u vlastitom kvartu.

Zagreb pod ovom upravom već je pokazao ukus: veganske zastave na Trgu dok narod hoda za Liku; kultura gestova; manje discipline oko rokova. Vrtić u Borovju može biti dobar objekt. Svečanost ne smije postati dimna zavjesa za školske ruševine.

2100 novih mjesta — i stari dug

Grad najavljuje više od 2100 novih mjesta do kraja godine. Pohvalno, ako brojke stoje. Ali grad nije Excel. Grad je jutro u kojem dijete ide u školu koja nije njegova zato što potresni rokovi i gradski projekti ne znaju završiti. Tko otvara 18. vrtić, mora odgovoriti i zašto jedna škola još nema vlastiti krov.

Roditelji ne traže bazen u vrtiću. Traže da im netko ne laže rok. „Ne vjerujemo Gradu“ nije floskula. To je bilanca mandata.

Kapitalna ulaganja nisu alibi

85 milijuna u vrtiće u pet godina zvuči snažno. Ali kapital bez završenih škola ostaje polovičan. Grad koji umije povući EU novac za jaslice mora umjeti povući i izvođača do predaje ključeva škole. Inače je priča o brizi selektivna.

Možemo! će reći da se ne smije omalovažavati vrtić. Ne omalovažavamo. Omalovažavamo hijerarhiju u kojoj je svečanost važnija od roka. Djeca u Borovju dobivaju bazen. Djeca s Kovačića dobivaju izjavu. To nije ravnoteža.

Zagreb zaslužuje i vrtiće i škole. Mandat koji nudi samo jedno od toga — uz kameru — nudi kampanju, ne upravljanje.

Zaključak

Otvorenje u Borovju zaslužuje vrpcu. Šalata zaslužuje završetak. Dok Možemo! broji vrtiće, Narodni Reporteri brojimo godine kašnjenja. Djeca nisu kulisa. Rok je rok — ili je predizborni plakat.

Izvori: Index.hr — otvorenje vrtića u Borovju; kontekst roditelja OŠ I. G. Kovačića, 7. 9. 2026.