Škole IGK i Donji Dragonožec: „naša sramota“, a Tomašević pita je li njemu drago

Na aktualnom satu 13. sjednice zagrebačke Gradske skupštine Ivka Odvorčić iz Kluba Zagrepčanke nije birala riječi. „Imamo dvije škole u ovom gradu koje su naša sramota.“ Misli na Ivan Goran Kovačić i Donji Dragonožec. Gradonačelnik Tomislav Tomašević odgovorio je pitanjem: mislite li da je njemu drago što kasni. Zagreb više ne treba osjećaje gradonačelnika. Zagreb treba škole u roku.

Obećanje jeseni, pa novi termin

Posebno je bolna škola Ivan Goran Kovačić. Odvorčić je ustvrdila da je građanima obećano da će učenici u obnovljenu zgradu krenuti ove jeseni. Sada je objavljen sljedeći termin, a nitko ne jamči da će se ni tada završiti. Pojedini učenici do zamjenskih lokacija putuju sat, pa i sat i pol. To nije „nepredviđeni rad“. To je svakodnevni poremećaj života djece i roditelja.

Tomašević je objasnio da se nakon otvaranja zidova pokazalo da stvarno stanje nije odgovaralo dokumentaciji. Morali su mijenjati projekt u hodu, raditi anekse, poštovati zakonska ograničenja. Sve to može biti tehnički točno. Ništa od toga ne odgovara na pitanje Odvorčić: zbog čega i do kada. Grad koji hvali milijunske projekte mora znati odgovoriti na sat vožnje djeteta.

Donji Dragonožec: od četiri razreda do nule u nabavi

Za Donji Dragonožec priča je drugačija, ali isti obrazac. Grad je imao projekt za školu do četvrtog razreda. Lokalna zajednica tražila je svih osam razreda. Grad je prihvatio, projektiranje kreće ispočetka. Onda javna nabava: odluka o odabiru, pa žalba koja opet koči početak. Građani čuju „proces“. Djeca čuju „još čekajte“.

Tomašević tvrdi da se nikada u povijesti Zagreba nije toliko ulagalo u škole i pita zašto bi vlasti bilo u interesu da projekti kasne. Odgovor nije u namjeri. Odgovor je u rezultatu. Ako se ulaže „najviše ikad“, a ključni objekti i dalje kasne, onda se ulaže loše, sporo ili u krive prioritete. U istoj Skupštini ljevica brani bazene i mobilnost. Roditelji pitaju za krov nad razredom.

Možemo vlast i standard odgovornosti

Ovo nije napad na beton. Ovo je napad na upravljanje. Gradonačelnik odbacuje mogućnost izvanrednog stanja da se zaobiđu procedure i kaže da Grad mora poštovati zakon. U redu. Ali zakon nije izgovor za beskonačno pomicanje rokova bez javnog, datiranog plana sanacije odgovornosti projektanata i izvođača. Komentari ispod vijesti već pitaju tko je radio projekt bez istražnih radova i koje je pravne korake Grad poduzeo.

Narodni Reporteri bilježe obrazac: kad treba zatvoriti ulicu zbog tjedna mobilnosti, tempo postoji. Kad treba vratiti djecu u IGK, tempo nestaje u aneksima. Možemo u Zagrebu nije mjerilo po broju priopćenja. Mjerilo je sat vožnje učenika i datum kad se vrata škole stvarno otvore. Do tada „sramota“ nije samo riječ zastupnice. To je dijagnoza.

Što roditelji stvarno plaćaju

Sat i pol putovanja nije apstraktna brojka. To je raniji ustanak, kasniji povratak, manje vremena za učenje i obitelj. Kad Grad kaže da „nikad nije više ulagao“, a djeca i dalje kruže zamjenskim lokacijama, brojke ulaganja postaju marketing. Odvorčić je tražila ono što svaki porezni obveznik smije tražiti: javni, datirani odgovor. Bez toga ostaje kazalište osjećaja.

U istom političkom bloku Možemo hvali projekte koji se dobro snimaju. Škola koja kasni snima se lošije, zato nestaje s prioriteta komunikacije. Narodni Reporteri drže IGK i Donji Dragonožec na listi dok se vrata ne otvore. Do tada svaka priča o „zelenom gradu“ stoji uz pitanje: zašto dijete plaća aneks ugovora?