Zagreb tone u dizalice i urede, dok ulice ostaju u rupama

Zagreb posljednjih godina doista izgleda kao jedno veliko gradilište. Nekretninski portali i lokalni mediji redovito izvještavaju o novim poslovnim i uredskim projektima u nastanku, od poslovnih zona na Buzinu do novogradnji na Trešnjevci. Najveći pojedinačni primjer je projekt Trga pravde kod Črnomerca, čija je prva faza ugovorena za gotovo 120 milijuna eura, a cijeli kompleks prostirat će se na više od 100.000 četvornih metara.

Investicije rastu, infrastruktura zaostaje

Problem, upozoravaju kritičari gradske vlasti, nije u samoj gradnji nego u neravnoteži. Dok se dizalice dižu nad novim poslovnim tornjevima, u brojnim je zagrebačkim četvrtima osnovna komunalna infrastruktura godinama zapuštena. Zagrebački HDZ je gradonačelnika Tomislava Tomaševića i njegovu ekipu javno prozvao zbog onoga što su nazvali „komunalnim kolapsom“, nakon što su obilnije snježne padaline pokazale koliko grad teško podnosi i uobičajene zimske uvjete.

Oporba tvrdi da građani plaćaju jedne od najviših komunalnih davanja u zemlji, dok je gradska blagajna, prema njihovim riječima, puna kao nikad – no kvaliteta svakodnevnih usluga, ističu, tome ne odgovara. Gradonačelnik Tomašević te je optužbe odbacio, poručivši kako je riječ o kritikama „jer previše radimo po gradu“.

Tko će stanovati u novim uredima?

Neovisni promatrači postavljaju logično pitanje: ima li smisla privlačiti nove urede i poslovne prostore u grad čija cestovna i pješačka infrastruktura mjestimično zaostaje za potrebama? Bez konkretnog uvida u sve dozvole i rokove, teško je sa sigurnošću tvrditi hoće li najavljeni projekti doista biti dovršeni do 2027. godine u punom opsegu – takve najave investitora u praksi često kasne.

Ono što je sigurno jest da će Zagreb u idućim godinama nastaviti rasti kao poslovno središte regije. Pitanje koje ostaje otvoreno jest hoće li gradska uprava paralelno uspjeti podići razinu komunalnih usluga na kojima svakodnevno ovise stanovnici, umjesto da prioritet ostane na velikim, medijski atraktivnim projektima.

Dok se odgovor ne pokaže u praksi, kritičari će nastaviti postavljati isto pitanje: kome zapravo služi ubrzani razvoj grada, ako osnovna infrastruktura za obične građane ne prati taj tempo?

Građani između dvije slike grada

Za prosječnog stanovnika Zagreba ta se neravnoteža najbolje vidi u svakodnevnom kontrastu: s jedne strane reklamni panoi i najave o modernim uredskim kompleksima koji trebaju privući nove poslodavce i radna mjesta, a s druge strane iskustvo vožnje ili hoda ulicama u kojima se komunalni radovi vuku mjesecima, ponekad i godinama. Investitori u pravilu ne snose odgovornost za stanje gradske infrastrukture izvan granica svojih projekata, pa teret usklađivanja tih dviju stvarnosti u konačnici pada na gradsku upravu.

Bez jasnog, javno dostupnog plana ulaganja u komunalnu infrastrukturu koji bi pratio tempo poslovne izgradnje, opravdano je pitanje hoće li Zagreb za nekoliko godina imati sjajne nove urede okružene istim starim rupama na cesti.