Blaž Kraljević – kost za Hrvate u muslimanskoj političkoj igri

Devetog kolovoza 1992. godine, na cesti kod Kruševa pokraj Mostara, zaustavljena su vozila u kojima se nalazio zapovjednik HOS-a za Hercegovinu Blaž Kraljević zajedno s osam pripadnika njegove pratnje.

Tri i pol desetljeća poslije ostaje nerazjašnjeno kome je zapravo odgovaralo da se Hrvati u Bosni i Hercegovini međusobno podijele, po obrascu prema kojem su godinu dana kasnije podijeljeni Muslimani Velike Kladuše i toga dijela bosanske Krajine?

HOS i HVO: sukob koji na terenu nije imao smisla

Kraljević je u ljeto 1992. postao jedna od sveprisutnih figura u procesu sukoba različitih hrvatskih političkih i vojnih koncepcija. Ukratko, HOS pod njegovim vodstvom nije želio prihvatiti podređenost strukturama Herceg-Bosne i HVO-a. Na terenu, u praksi to je bilo nelogično budući da pripadnici HVO-a i HOS-a od Posavine preko središnje Bosne do juga Hercegovine, nikad nisu radili razliku između sebe. U mnogim mjestima često je logistika HVO-a bila zajednička i jednima i drugima.

Neposluh se može opravdati neupućenošću, naivnošću, kao i manjku provjera u priključenje HOS-ovim postrojbama koje su dobrim dijelom iskorištavali Muslimani kako bi se obučili ratovanju i naoružali s obzirom da ozbiljnih vojnih snaga u prvoj polovici 1992. nisu imali u većom dijelu BiH. To je bio i ključan razlog što su prve operacije oslobađanja prostora Hercegovine vodile isključivo hrvatske snage, čiji su manji dio činili i Muslimani.

Istodobno se od početka opće agresije JNA na BiH u travnju 1992., vojske koju je Alija Izetbegović krajem toga krvavoga travnja 1992. na sastanku s generalima JNA još jednom pokušao smiriti nudeći njeno pretvaranjem u bosansku vojsku, Kraljević sve otvorenije približavao muslimanskim vlastima „Republike Bosne i Hercegovine“ u Sarajevu. Možda je tome kumovalo i porijeklo njegove supruge, kao i utjecaj Muslimana u postrojbama HOS-a koje je Kraljević vodio.

Ovo nije tek politička interpretacija događaja. Njegov HOS zagovarao je suradnju Hrvata i Muslimana/Bošnjaka, a Kraljević je javno odbacivao podjelu Bosne i Hercegovine iako je vrlo vjerojatno bio svjestan činjenice da se među novim suradnicima u Sarajevu nalaze dojučerašnji muslimanski oficiri JNA protiv koji je ratovao.

I upravo tu počinje priča o čovjeku koji je postao idealna figura za međusobno razbijanje hrvatskog obrambenog prostora.

Dok su se HOS i HVO sve više sukobljavali oko zapovjedništva, političke kontrole i budućeg uređenja Bosne i Hercegovine, srpske snage i dalje su držale goleme dijelove zemlje. A Muslimani koji se nisu mogli u tehničkom smislu suprotstaviti Srbima, nastojali su iskoristiti situaciju.

Umjesto jedinstvenog hrvatskog vojno-političkog nastupa, stvarao se sukob unutar vlastitog naroda. Praktički idealni uvjeti za brisanje hrvatskog identiteta iz Bosne i Hercegovine.

Nacionalist u zagrljaju Sarajeva

Kraljević je dakle bio uvjereni pravaš i hrvatski nacionalist, ali je istodobno prihvatio politički i vojni okvir Sarajeva, isti onaj okvir koji je govorio o građanskoj i unitarnoj Bosni i Hercegovini koja ne priznaje nikakvu mogućnost priključenja Hrvatskoj, što je bio Kraljevićev ultimativni cilj.

Paradoksalno je da čovjek koji je nacionalist bude podređen bivšem oficiru Vojne uprave bezbednosti JNA ili narodski znanom „KOS-u“ Seferu Haliloviću, ali i Aliji Izetbegoviću muslimanskom lideru čije je uređenje države počivaoi na islamskim temeljima, o čemu je i pisao u svoja dva dijela; Islamska deklaracija te Islam između istoga i zapada.

Kraljević je ,prema i danas prisutnim glasnima početkom, kolovoza 1992. imenovan u Glavni štab Armije BiH te da je bio usko povezan sa sarajevskim strukturama.

A onda dolazimo do Sefera Halilovića.

Kraljević se u završnim danima života sastajao s najvišim strukturama Armije BiH, a izvori navode i kontakte s Halilovićem. Upravo zbog toga nastaje prostor za pitanje je li Kraljević razumio političku igru u kojoj se našao ili je, vjerujući da time ostvaruje hrvatsko-muslimansko savezništvo protiv Srba, zapravo postao sredstvo puno šire strategije.

A to je, kao što je i ranije navedeno potpuno brisanje političkih prava Hrvata kao jednog od triju konstitutivnih naroda BiH.

Kome je odgovarao razdor?

Ne postoji dovoljno čvrst javno dostupan dokaz da je Kraljević bio unaprijed pripremljeni “mamac”. Ali postoji nešto drugo što je puno lakše dokazivo, njegova politika i očito nerazumijevanje lokalnih osnosa Hrvata i Muslimana objektivno je produbljivala sukob između HOS-a i HVO. Znamo kome je to išlo na ruku.

HOS je kao manja vojna organizacija bila mnogo bliže vlastima u Sarajevu nego strukturama Herceg-Bosne koju su zbog toga hrvatski politički i vojni krugovi doživljavali kao nepotrebnu prijetnju u razdoblju borbi za goli opstanak hrvatskog naroda u BiH.

I tu treba tražiti odgovor na pitanje kome je takav sukob odgovarao.

Najskuplja stvar u svakom ratu nije izgubljena bitka. Najskuplje je kada se saveznik pretvori u neprijatelja.

Hrvati su se počeli gledati preko nišana. HOS i HVO, dvije hrvatske oružane formacije koje su još nedugo prije zajedno sudjelovale u borbama protiv JNA i srpskih snaga, počele su se iza prvih crta obrane međusobno smatrati prijetnjom. Odnosi između vodstva HOS-a i HVO-a bili su na ivici sukoba koja je posljedično i rezultirala međusobnim okršajem u Kruševu. Kako je naknadno najveći broj bojovnika HOS-a grupno ili pojedinačno prešao u postrojbe HVO-a, gdje su zbog svoje hrabrosti uživali poštovanje, a sam HVO im je dopustio da nastave djelovanje u okviru zasebnih postrojbi za posebne namjere (PPN), bio je to jasan dokaz da iskreni branitelji, pripadnici obje hrvatske oružane strukture, nisu marili za politike i druge razmirice. Oni su bili i ostali usmjereni isključivo na obranu hrvatskog naroda u BiH.

Tragična naivnost i pouka Kruševa

Kraljević je u toj priči bio tragično naivan.

Ne zato što je bio Hrvat. Ne zato što je želio savez s Bošnjacima protiv Srba. I ne zato što je vjerovao u Bosnu i Hercegovinu.

Bio je naivan zato što je vjerovao da se u ratu takvih razmjera može igrati tuđa politička igra, a da će posljedice uvijek pogoditi nekoga drugoga.

Vjerovao je ljudima i strukturama kojima se politički približio. Vjerovao je da će savez Hrvata i Muslimana biti dovoljan da nadvlada sve ostale interese. A istodobno se udaljavao od vlastitog naroda i njegovog vodstva te od struktura koje su pokušavale objediniti hrvatsku obranu.

Blaž Kraljević postao je simbol jedne od najvećih hrvatskih tragedija u prvim godinama rata u BiH: tragedije u kojoj se hrvatski narod nije morao pobijediti samo izvana, bilo je dovoljno posvađati ga iznutra.

Je li Kraljević bio svjesni dio takvog plana ili čovjek koji je vjerovao da radi ono što je najbolje za Hrvate, teško je danas sa sigurnošću dokazati.

Ali posljedica je ostala. Pokušaj podjele Hrvata u BiH

A 9. kolovoza 1992., kod Kruševa ta je podjela plaćena životima Blaža Kraljevića i osmorice njegovih ljudi.

Zato se danas, kada se govori o njihovoj pogibiji, ne bi smjelo pitati samo tko je pucao.

Ključno je pitanje, tko je imao koristi od toga da Hrvati Bosne i Hercegovine koji su prvi stali u obranu BiH međusobno podijele.