Marinko je imao samo 24 godine: Hrvatska koju je branio duguje mu trajno sjećanje

Na Šibenskom mostu 17. rujna 1991. ugašen je život mladog hrvatskog branitelja Marinka Karduma. Trideset i pet godina poslije, njegovo ime podsjeća koliko je mladosti ostalo ugrađeno u slobodu koju danas živimo.

Dvadeset i četiri godine.

Godine u kojima se život tek otvara. U kojima čovjek zamišlja kamo će otići, što će postati i s kim će ostarjeti. Marinko Kardum nije dobio priliku doznati što bi mu život donio.

Poginuo je 17. rujna 1991., braneći Šibenik i Vodice. Na obljetnicu njegove smrti i ove su godine kod njegova spomenika položeni vijenci i zapaljene svijeće. Iza službenih riječi o žrtvi i zahvalnosti ostaje najjednostavnija, najteža činjenica: jedan se mladi čovjek nije vratio kući. Izvor: Grad Šibenik

Marinko je rođen 30. kolovoza 1967. u Zagrebu. Odrastao je i školovao se u Zagrebu, Vodicama i Šibeniku, a radio je kao trgovac i instruktor vožnje. Prema biografskom zapisu povjesničara Borne Marinića, ljudi ga pamte kao vedrog, društvenog mladića, zaljubljenika u sport, motokros i automobilske utrke.

U studenome 1990. dragovoljno se prijavio u MUP. Bio je pripadnik jedinice u Rakitju, a potom šibenske posebne policijske jedinice, budućih „Jastrebova“.

Ranjen na cesti, ubijen dvama rafalima

U zoru 17. rujna Marinko je sudjelovao u akciji kod Šibenskog mosta. Prema svjedočenju ratnog zapovjednika Ivice Ajdukovića, koje prenosi povjesničar Borna Marinić, pogodak iz strojnice ranio ga je u lijevu nogu pri pretrčavanju ceste. Iz tenka je potom izašao pripadnik JNA, kojega očevici opisuju kao oficira, prišao ranjeniku i iz automatskog pištolja ispalio dva rafala. Marinko je ubijen dok je ranjen ležao na tlu.

Teško je nakon tih redaka nastaviti čitati. Još je teže zamisliti kako je bilo ljudima koji su ga poznavali, s njim odrastali i služili, kada su doznali da ga više nema.

Obitelj je čekala povrat njegova tijela

Marinkovo tijelo nije izvučeno na dan pogibije. Obitelj se još nadala da je živ. Nekoliko tjedana poslije JNA je vratila njegovo obezglavljeno tijelo. Pokopan je 12. listopada 1991. na groblju u Vodicama.

Joe Ivo Andrić u komentaru uz svoju objavu navodi da je Marinkovo tijelo odvezeno u Knin te vraćeno obezglavljeno.

Prema Andrićevu svjedočanstvu, istoga dana poginuo je i Marinkov rođak, sin njegove tetke.

„Obitelj koju je pogodila najveća moguća tragedija od stradavanja do nepravde.“

Tim riječima Andrić opisuje stradanje svoje obitelji i vlastiti osjećaj nepravde. U drugom komentaru podsjeća: „Marinko je imao samo 24 godine.“

Dvadeset i četiri godine — čitav život koji je trebao biti pred njim.

Svjedočanstvo rođaka o tragediji obitelji

Marinkov rođak Joe Ivo Andrić prisjeća se i teške sudbine njegovih roditelja. Kako svjedoči, otac se nakon Marinkove smrti teško razbolio i preminuo, a majka je umrla od samoubojstva.

U njegovim riječima i danas se osjeća bol zbog gubitka Marinka, ali i gorčina jer smatra da hrvatske institucije njegovoj obitelji nisu donijele pravdu.

Obiteljska tuga zaslužuje obzir. Gubitak sina ne stane u obljetnički govor, a prazninu za obiteljskim stolom ne može popuniti nijedno odličje. Svaka nova godina života koju Marinko nije dočekao još je jedna mjera onoga što je njegovim najbližima oduzeto.

Danas Marinkovu uspomenu čuvamo i načinom na koji govorimo o njemu: istinito, odgovorno i s poštovanjem prema njegovu životu.

Jer imao je život prije nego što je postao ime na spomeniku. Imao je prijatelje, zanimanje, interese i mladost. Sve ono što često nestane iza jedne riječi — poginuo.

Domoljublje se pokazuje i spremnošću da zastanemo pred tim imenom. Da djeci ispričamo tko je bio mladić čiji spomenik prolaze. Da saslušamo njegove suborce i sačuvamo fotografije, zapise i svjedočanstva. Da zahvalnost prema braniteljima bude vidljiva u brizi za ljude koji danas žive među nama.

Hrvatska koju je Marinko branio danas ima naraštaje rođene u miru. U toj činjenici nalazi se veličina njegove žrtve, ali i naša odgovornost: slobodu koristiti tako da život svakoga čovjeka bude vrijedan zaštite.

Na njegovoj fotografiji ostalo je mlado lice. Vrijeme je prolazilo svima koji su ga voljeli. Njemu su ostale dvadeset i četiri.

Marinko Kardum. Zapamtimo ime. I život koji je trebao trajati.