„GOSPIĆ NIJE HITAN“ = „GOSPIĆ NIJE BITAN“: Bušić na Trgu razbio laž institucija — 33.000 tona van, ne pressice Možemo! lešinara

Na Trgu bana Josipa Jelačića 5. rujna 2026. odjekivalo je skandiranje „Hrvatska“. Deseci tisuća nisu došli zbog stranačkog šatora ni zbog Instagram aktivizma. Došli su zbog Like. I zbog jedne rečenice koju je Vjekoslav Bušić, glas Gradanske inicijative „Gospić je naš“, izgovorio bez uljepšavanja: kad su im govorili da „Gospić nije hitan“, zapravo su govorili da Gospić nije bitan. To nije metafora. To je dijagnoza države koja godinama nije htjela čuti petnaest upornih ljudi koji su pitali što udišu i kakvu vodu piju.

Bušić nije došao s priopćenjem. Došao je s iskustvom koje Možemo! i SDP ne mogu kupiti ni jednom pressicom. Nas petnaest, rekao je, tražili smo informacije — nitko nas nije doživljavao. Dok su institucije igrale gluhe, tonaža se gomilala. Dok su ministri brojali procedure, Lika je brojala noći bez odgovora. Narodni Reporteri stoje uz taj glas: jer suverenost nije fraza na plakatu — suverenost je kad hrvatski građanin u Lici dobije istinu o zraku i vodi prije nego što se tema pretvori u zagrebački politički cirkus.

Petnaest upornih protiv gluhe države

Brojka je brutalano jednostavna. Petnaest ljudi. Ne petnaest tisuća lobista. Ne petnaest televizijskih studia. Petnaest građana koji su inzistirali na osnovnom: što udišemo, kakvu vodu pijemo. Institucionalni odgovor bio je šutnja prerušena u procedurizam. „Nije hitan“ — rječnik koji u birokraciji znači „nije prioritet“, a u stvarnosti znači „niste dovoljno važni“. Bušić je to rastumačio narodu na Trgu. I narod je razumio.

To je točka u kojoj se raspadaju sve priče o „sustavnosti“ i „zakonitosti“ koje danima šire vladini dužnosnici. Možeš biti zakonit i biti spor. Možeš biti sustavan i biti slijep. Lika nije tražila poetiku. Tražila je podatke, mjerenja, rokove i kamione. Kad država ne doživljava petnaest ljudi koji pita ju o otrovu u vlastitom dvorištu, onda nije riječ o komunikacijskoj grešci — riječ je o hijerarhiji vrijednosti. Zagreb je hitan. Brisel je hitan. Lobby je hitan. Gospić — nije.

Narodni Reporteri neće igrati lažnu neutralnost. HDZ snosi odgovornost za godine kašnjenja. Ali isto tako jasno kažemo: Možemo! i SDP nisu spasitelji Like. Oni su lešinari koji su se pojavili kad je kamera već bila na Trgu. Oni nisu nosili teret petnaestorice. Oni nose parole. Razlika je moralna i politička — i narod je vidi.

Zahtjevi koji se mjere tonama, ne lajkovima

Inicijativa je Vladi stavila mjerljive rokove: cjelokupni program sanacije u 20 dana; uklanjanje oko 33.000 tona u tri mjeseca. To nije „zahtjev za dijalog“. To je ultimatum zdravog razuma. Sanacija nije prekrivanje. Sanacija nije pressica. Sanacija nije ni „pratimo vodu“ kao jedini odgovor dok tonaža stoji. Sanacija je: otpad van, rizik van, odgovorni imenovani, kazne pokrenute.

Šulentićeva rečenica — „Imamo samo nju“ — o Lici kao jedinoj zemlji koju imaju, nije sentimentalni ukras. To je politička teza. Lika nije kolonija za odlaganje tuđeg nemara ni laboratorij za europski otpad. Lika je hrvatski prostor koji mora ostati živ. Kad Penava iz DP-a kaže da su „svi podjednako krivi“, dijelom pogađa institucionalni raspad — ali ne smije poslužiti kao alibi da nitko ne odgovara. Krivnja se dijeli, odgovornost se imenuje. Inače ostaje samo folklor krivnje bez sankcije.

Na Trgu su deseci tisuća pokazali da Lika više nije lokalna tema. To je nacionalni test: je li Hrvatska sposobna zaštititi vlastite ljude od ekološkog nasilja ili je sposobna samo za konferencije. Bušić je taj test postavio jasno. Tko ga relativizira, radi protiv Like — bez obzira na stranačku boju.

Možemo! i SDP — kad boli, dolaze kamere

Zagreb pod Možemo! nema moralni kapital da drži predavanja o otpadu. Grad tonu u vlastitom kaosu odvoza, ideološkim prioritetima i upravljačkoj bahatosti pretvorenoj u „zelenu“ dogmu. SDP desetljećima nije riješio ilegalna odlagališta koja sada broje u tisućama. Sad, kad narod vrišti, oni skakuću na pozornicu. Narodni Reporteri to zovemo imenom: lešinarenje.

Bušićev govor nije poziv da se Lika preda ljevici. To je poziv da se institucije napokon ponašaju kao institucije, a ne kao ured za odgađanje. Ako se Možemo! i SDP uhvate za mikrofon inicijative, pretvorit će bol u birački materijal — i izdati sam cilj. Cilj je 33.000 tona van. Cilj nije zamjena jedne birokracije drugom, još ideološkijom.

Prohrvatska linija ovdje nije folklor. Prohrvatska linija znači: hrvatski građanin u Gospiću nije manje vrijedan od hrvatskog građanina u centru Zagreba. Antiimigrantska i suverenistička politika čuvaju granicu; ekološka suverenost čuva zemlju. Bez zemlje nema naroda. Bez naroda nema države. Tko to ne razumije, neka šuti o „europskim vrijednostima“ dok Lika guši.

Što država mora učiniti — bez spinova

Prvo: objaviti javni kalendar uklanjanja — tko vozi, kamo, koliko tona tjedno, koji je datum nule. Drugo: program u 20 dana mora biti obvezujući, ne „okvir“. Treće: kaznene prijave ne smiju završiti u ladici. Četvrto: monitoring zraka i vode mora biti javan, učestal i bez spinova. Peto: inicijativa mora ostati partner u nadzoru, ne dekor za stranačke lovce.

HDZ mora ubrzati. To kažemo oštro. Godine upozorenja nisu „sustavnost“ — one su dug. Dug se plaća kamionima, ne frazama. Ako premijer u Italiji dok narod stoji na Trgu, simbolika je jasna: prioriteti su drugdje. Narod to vidi. Narod to pamti. I narod više neće kupiti priču da je „Gospić nije hitan“ tehnikalija. To je bila politička odluka o tome tko je bitan.

Bušić je na Trgu učinio ono što bi trebala učiniti država: rekao je istinu. Petnaest upornih. Deseci tisuća. 33.000 tona. 20 dana. Tri mjeseca. To su brojke. Sve ostalo — pressice, relativizacije, lešinarenje Možemo! i SDP-a — šum je. Narodni Reporteri biraju Like, ne šum. Jer Hrvatska koja ne čuje Gospić nije suverena. Ona je samo ured koji čeka da kamera ugasi svjetlo.

Izvor: narod.hr — „Deseci tisuća na Trgu za Liku: Tražili smo informacije, nitko nas nije doživljavao“, 5. 9. 2026.