Goran Bare pjevao za SDP, a F. Tuđmana nije volio

Goran Bare umro je 9. listopada 2026. u 62. godini. Odlaskom pjevača i autora Majki završio je jedan od najupečatljivijih životnih i glazbenih puteva hrvatskog rocka. Ostale su pjesme, koncertne snimke i intervjui u kojima je o sebi, politici i ljudima govorio otvoreno, često neugodno iskreno.

Vijest o smrti potvrdili su članovi benda Mario Rašić i Alen Tibljaš, koji su ga pronašli u njegovu stanu. O tome je izvijestio Hrvatski radio. U trenutku pisanja ovog teksta ne raspolažemo službenom potvrdom uzroka smrti.

Naslov koji govori o njegovu pjevanju za SDP i protivljenju Franji Tuđmanu otvara samo jedan dio te priče. Bare je ulazio u političke kampanje, vjerovao u promjenu vlasti, a zatim javno govorio da se razočarao. Bio je i autor koji je desetljećima radio, mijenjao suradnike i vraćao se glazbi. Povodom njegove smrti vrijedi pogledati taj širi život, bez pretvaranja čovjeka u stranačku oznaku.

Iz Vinkovaca do pjesama koje su ostale

Rođen je 1965. u Vinkovcima, a Majke je osnovao potkraj 1984. godine. Prvi studijski album „Razum i bezumlje” objavili su 1990. Put od vinkovačkog benda do prepoznatljivog imena domaće scene prolazio je kroz raspade, nova okupljanja i promjene postave.

U diskografiji su slijedili „Razdor” i „Milost”, a album „Vrijeme je da se krene” iz 1996. postao je jedna od prekretnica. Uz naslovnu pjesmu, na njemu su bili „Baretov blues”, „Slobodna kao nikada” i „Nije lako”. Koncertni „Život uživo” zabilježio je nastup u Domu sportova 25. travnja 1997., a godinu poslije stigao je „Put do srca sunca”.

Bare je poslije pokrenuo samostalnu karijeru i radio s Plaćenicima. „Izgubljen i nađen” iz 2001. nagrađen je Porinom za rock album godine. Nakon povratka Majki objavljen je i „Unplugged”, a „Teške boje” iz 2011. osvojile su šest Porina. Taj diskografski put dokumentira Croatia Records u biografiji Bareta i Majki.

Već sami nazivi njegovih albuma podsjećaju koliko je u tom opusu bilo nemira, traženja i pokušaja da se nastavi dalje. Slušatelju nisu nudili uljepšanu sliku života. U Baretovu pjevanju grubost i ranjivost mogle su stati u istu frazu, a taj je spoj važan dio njegove umjetničke ostavštine.

Zašto je pjevao za SDP

Politički angažman nije bio naknadno izmišljena epizoda. Bare je na skupovima SDP-a pjevao „Vrijeme je da se krene”, a o razlozima i posljedicama govorio je u emisiji „Nedjeljom u 2” u svibnju 2019. Ispričao je da je u Ivici Račanu i njegovim idejama vidio mogućnost promjene zemlje u kojoj nije želio nastaviti živjeti na dotadašnji način.

Kasnije je taj izbor ocjenjivao mnogo hladnije. Rekao je da se s političarima više ne bi družio i da očekivane promjene nije doživio. Prema vlastitim riječima, od pjevanja za SDP nije zaradio, premda mu je taj angažman povećao popularnost.

U istoj emisiji glazbeni kritičari upozoravali su i na problem načina na koji se o njemu izvještavalo: incidenti su često dobivali više prostora od rada i karijere. Taj je prigovor vrijedan i danas. Politički nastupi pripadaju njegovoj biografiji, ali jednako joj pripadaju godine pisanja, snimanja i sviranja.

Protiv Tuđmana, pa razočaranje nasljednicima

Bare svoje protivljenje Franji Tuđmanu nije skrivao. U intervjuu objavljenom na portalu Buka objasnio je da se politički angažirao jer je vjerovao da nakon Tuđmana mogu doći bolji ljudi. Istodobno je vrlo oštro govorio o onima koji su poslije preuzeli vlast, smatrajući da promjena nije ispunila očekivanja.

U tom razgovoru kritika nije bila usmjerena samo prema jednom političkom taboru. Govorio je o razočaranju Hrvatskom i širom regijom te o vlastitoj želji da se udalji od političara. Njegov stav zato treba promatrati kroz vrijeme: postojao je trenutak nade u promjenu, a zatim i javno izraženo nezadovoljstvo njezinim rezultatom.

To ne znači da se svaka njegova izjava mora prihvatiti ili opravdavati. Njegov je jezik mogao biti grub. Ali pošten pregled mora zabilježiti i početni angažman i kasnije razočaranje, umjesto da izabere samo onu rečenicu koja odgovara današnjoj raspravi.

Josipović i vlastito objašnjenje suradnje

O suradnji s Ivom Josipovićem govorio je u N1-ovoj emisiji „Pressing” 29. listopada 2018. Objasnio je da se tada nalazio u teškoj besparici i da je prihvatio ponudu za korištenje pjesme uz naknadu od približno 50.000 kuna. Dodao je da o Josipoviću nije mnogo znao i vlastitu odluku opisao kao neodgovornu, povezanu s očajem zbog financijske situacije.

To je njegovo javno svjedočanstvo o motivima, a ne uvid u ugovor ili dokaz svih uvjeta suradnje. Važno je upravo zbog načina na koji je govorio o sebi: priznavao je slabost i lošu procjenu, umjesto da svaku staru odluku prikazuje kao dosljedan politički program.

U istom razgovoru govorio je i o povučenom životu u unajmljenom stanu, starenju i glazbi. Iza javne slike glasnog rock-pjevača postojao je čovjek koji je opisivao sasvim obične potrebe, poput topline doma i mira.

Čovjek koji se vraćao pozornici

Jedan od toplijih pogleda na njega ostao je u razgovoru sa Zlatkom Turkaljem za Music Pub Hrvatskog radija u svibnju 2024. Bare je tada govorio o koncertu u Zadru na kojem ga je publika pjesmom vratila iz backstagea te o zadovoljstvu nastupom u londonskom klubu Dingwalls.

Posebno je isticao važnost benda i glazbenika s kojima je radio. Objasnio je i zašto je od početka odlučio pjevati na materinskom jeziku: želio se obraćati zanemarenim mladim ljudima kakvima je pripadao. Pjesme je doživljavao kao trag proživljenog vremena.

Govorio je i o promjeni koncertnih navika. Prema vlastitim riječima, nakon razgovora sa suradnicima prestao je izlaziti pijan na pozornicu, a nastupi su postali bolji. Taj razgovor pokazuje čovjeka koji je znao prihvatiti upozorenje bliskih ljudi i u zrelijoj dobi ponovno pronaći zadovoljstvo u poslu.

Takvo sjećanje ima posebnu težinu nakon njegove smrti. Uz teške epizode ostaju trenuci u kojima je govorio o sreći, suradnji i publici. Oni također pripadaju njegovu životu.

Što ostaje nakon Bareta

O Goranu Baretu može se govoriti kritički, s poštovanjem i bez prešućivanja proturječja. Pjevao je za SDP, protivio se Tuđmanu, razočarao se političarima i javno opisivao vlastite pogreške. Sve su to dijelovi biografije čovjeka koji je iza sebe ostavio znatno više od političkih naslova.

Njegove pjesme ostaju dostupne novim slušateljima, zajedno sa snimkama nastupa i razgovorima u kojima se čuje kako je razmišljao. U njima se može tražiti odgovor zašto je toliko dugo privlačio pozornost: u načinu na koji je izgovarao riječi, u odnosu s bendom i u spremnosti da pred publikom pokaže i ono što nije lijepo.

Otišao je Goran Bare. Ostao je glas koji je znao nositi i prkos i umor, i pjesme kojima se ljudi mogu vraćati svatko iz svojeg razloga.

Arhivska fotografija: Željko Lukunić / PIXSELL.