Hod za život u Rijeci: narod hoda za nerođene dok Možemo! nameće kulturu smrti

U Rijeci je u subotu, 5. rujna 2026., završio Hod za život. Parola koja je odjekivala ulicama nije bila marketinški slogan, nego jasna civilizacijska izjava: „Gradimo Hrvatsku u kojoj je svako dijete prihvaćeno i voljeno.“ Koordinator Ante Bekavac poručio je da treba štititi i majku i dijete, a da je rješenje ljubav i prihvaćanje života. Svjedočanstva Ivana Anđelića i Maje Šimičić Roksandić – majke koja je nakon teškog puta došla do blizanaca – podsjetila su da život nije apstraktna ideologija, nego konkretna osoba.

Istog dana hodalo se i u Šibeniku, a diljem Hrvatske odjekivao je i prosvjed za Liku. Dok Možemo! i SDP-ovci nude „prava“ koja u praksi znače kulturu smrti i abortusa kao dogmu, narod je u Rijeci hodao za nerođene. Razlika nije nijansa – to je sukob dvaju pogleda na čovjeka.

Rijeka: zakon, majka i dijete

Okupljanje je počelo u 11 sati na Jelačićevom trgu. Geslo ovogodišnjeg Hoda bilo je izravno: „Prvi korak je zakon! Život je dar, zaštitimo ga pravednim zakonom!“ To nije fraza za transparent. To je zahtjev da se zakon konačno uskladi sa znanstvenom i moralnom činjenicom da život počinje začećem – a ne kad to odluči birokrat ili ideološki lobi.

Ante Bekavac je bio jasan: želi se zakon koji štiti život od začeća do prirodne smrti. Svako ljudsko biće nosi neprocjenjivu vrijednost. Život nije privilegija snažnih, zdravih, željenih ili „savršenih“ – život pripada svakome. Kao narod koji je kroz povijest znao koliko vrijedi boriti se za slobodu i dostojanstvo, Hrvati ne smiju zaboraviti da se dostojanstvo najranjivijih mjeri spremnošću da ih zaštite.

Bekavac je posebno naglasio da žena ne smije ostati sama pred teškom odlukom. Društvo joj mora pružiti sigurnost, potporu i nadu. „Budimo narod koji štiti i majku i dijete“ – ta rečenica razotkriva laž ljevičarske mantre da je zaštita nerođenog napad na ženu. Upravo obrnuto: kultura života štiti oboje. Kultura smrti, koju Možemo! i slični krugovi prodaju kao emancipaciju, ženu ostavlja s bolom, a dijete bez glasa.

U programu su govorile i Mihaela Jelavić i Marcela Šahini, pozdravljajući Riječane i one koji su došli izdaleka. Poruka onima koji se protive Hodu bila je mirna, ali oštra: lijepo je što ste se rodili – bilo bi pošteno isto željeti i začetoj djeci. Zaštita života, poručile su, ujedinjuje ljubitelje istine bez obzira na religijsku ili političku pripadnost. Mjerilo ljudskosti nije „naprednost“ po bruxelleskom kalendaru, nego spremnost da se zaštiti najnježnije.

Svjedočanstva koja razbijaju ideološke floskule

Ivan Anđelić poručio je da je svako dijete dar – prilika da ga volimo, štitimo i postanemo bolji ljudi. „Ne postoji pravo na prekid života! Postoji samo pravo na život!“ To nije ekstremizam. To je elementarna logika koju ideološki mediji godinama pokušavaju zamagliti. Nitko ne priča dovoljno o bolu majki koje pobace, o krivnji koja ostaje, o životu koji je prekinut dok još nije mogao reći svoje ime.

Anđelić je podsjetio i na poražavajuću činjenicu koju Bekavac ističe: u Hrvatskoj je još uvijek na snazi zakon iz 1978., iz komunističkog, totalitarnog režima. Dok Možemo! moralizira o „modernosti“, u praksi brane pravni okvir naslijeđen iz vremena u kojem je ljudski život bio podređen državi i ideologiji. To nije napredak – to je kontinuirana kultura smrti pod novim nazivom.

Posebno snažno odjeknulo je svjedočanstvo Maje Šimičić Roksandić. Suprug i ona vjenčali su se prije 12 godina, bili otvoreni životu, ali godine nisu donijele djecu. Živjeli su ispunjene živote, voljeli posao, volonterstvo, projekte – i tek susret s dugogodišnjom udomiteljicom sve je promijenio. Čula je da u Primorsko-goranskoj županiji ima desetke male djece mlađe od tri godine kojima treba obitelj. Odlučili su postati udomitelji. Uskoro su im ponuđeni blizanci – curica i dečko. Danas su i pravno prava obitelj.

Njena poruka bila je jednostavna i razoružavajuća: ne bojte se, ne slušajte stereotipe, slušajte srce. I zahvala biološkoj majci što je unatoč teškim okolnostima darovala život – time je i blizancima i njihovoj novoj obitelji dala budućnost. Upravo takve priče razotkrivaju licemjerje „progresivaca“ koji o djeci govore kao o teretu, a o abortusu kao o sadržaju kataloga prava.

Kultura života protiv Možemo! kulture smrti

Možemo! i dio SDP-ove političke infrastrukture godinama nameću narativ u kojem je zaštita nerođenog „napad na ženska prava“, a Hod za život „ekstrem“. Istodobno šute o bolu, o demografskoj katastrofi, o tome da Hrvatska nestaje ako se život tretira kao opcija umjesto kao dar. Dok rijeka ljudi hoda Rijekom, Šibenikom i drugim gradovima, ljevica nudi moralizam bez majčinstva i solidarnost bez djeteta.

To nije rasprava o „nijansama“. To je rasprava o tome hoće li Hrvatska biti zemlja koja štiti najslabije ili zemlja koja zakonski sankcionira njihovo uklanjanje. Bekavac je rekao da je pobačaj trajna bol u srcu majke i najgori oblik nasilja jer se događa na „zakonit“ način. Rješenje nije još više ideologije – rješenje je ljubav, prihvaćanje života, potpora majci i zakon koji štiti od začeća.

U istom danu Hrvatska je pokazala i drugi oblik brige za domovinu: prosvjed za Liku i Hod za život u Šibeniku. To nisu slučajni paralelni događaji. To je ista intuicija naroda: zemlja se ne brani samo granicama i proračunima, nego i spremnošću da se brani život, obitelj i prostor koji Hrvati stoljećima čuvaju. Suverenistička Hrvatska zna da bez djece nema budućnosti, a bez istine o životu nema ni dostojanstva.

Što Hrvatska mora učiniti

Prvi korak, kako stoji u geslu Hoda, jest zakon. Ne kozmetička izmjena, nego jasna zaštita života od začeća. Drugi koraci su ljubav, pomoć i odgovornost cijelog društva – udomiteljstvo, potpora majkama, prekid stigmatizacije velikih obitelji, prekid medijskog napada na one koji se usuđuju reći da je pobačaj usmrćivanje djeteta.

Dok Možemo! i SDP nude kulturu smrti zamotanu u jezik „prava“, Rijeka je 5. rujna 2026. pokazala drugu Hrvatsku: onu koja hoda, moli, svjedoči i ne odustaje. Narodni Reporteri stoje uz tu Hrvatsku. Jer zemlja koja se stidi vlastitog potomstva nije suverena – ona je kolonija ideologije. Zemlja koja štiti majku i dijete još uvijek ima šansu.

Izvor: narod.hr. Hod je završio pjesmom i druženjem, ali poruka ostaje: život je dar. Hrvatska ga mora štititi – zakonom, ljubavlju i jasnim otporom kulturi smrti.