106.395 dozvola do srpnja: turizam na Filipincima i Nepalu, obala mijenja lice

Do 31. srpnja 2026. Hrvatska je izdala 106.395 dozvola za boravak i rad. Brojka je oko 9000 manja nego lani i oko 25.000 manja nego prije dvije godine — rezultat strožeg Zakona o strancima i konzolidacije tržišta. Ali tko u padu vidi „rješenje demografije“, ne gleda obalu, ne gleda ulice i ne gleda što se događa s jezikom, smještajem i ritmom života u turističkim mjestima. Pad nije kraj pipelinea. Pad je usporavanje koje i dalje ostavlja sto tisuća dozvola u sedam mjeseci.

Turizam i ugostiteljstvo i dalje su na vrhu: 43.693 dozvole, otprilike dvije tisuće više nego lani. Graditeljstvo pada na 27.172 (−6000), industrija na 12.276. Od ukupnog broja, 41.716 ide na novo zapošljavanje, 41.388 na produljenja, 23.291 na sezonske radnike. Najviše dozvola dobivaju državljani BiH (19.521), Srbije (17.876), Filipina (15.732, +5000) i Nepala (14.525, −6000). Slijede Sjeverna Makedonija (9.492), Indija (6.389), Uzbekistan (4.524), Kosovo (3.831), Egipat (1.976) i Albanija (1.771). To nisu „par ruku za sezonu“. To je strukturalni uvoz radne snage koji mijenja lice hrvatskog mora.

Turizam uvozi, natalitet umire

Hotelijeri i ugostitelji godinama tvrde da „nema domaćih“. Istina je oštrija: domaći neće raditi za plaće i ritam koji se godinama tretiraju kao sezonski trošak, a država i lobiji radije otvaraju cijevi prema Aziji i Balkanu nego što grade ozbiljan model plaća, stanovanja i obiteljske politike. Dok se sela prazne, a mladi odlaze, obala se puni radnicima koji dolaze na sezonu, zatim na produženje, pa na novo produženje. Produženje nije detalj — to je mehanizam zadržavanja.

Narod.hr i tportal donose iste MUP-ove brojke i potvrđuju konzolidaciju nakon strožeg zakona. Ali konzolidacija nije suverenistička pobjeda dok god volume ostaje na razini cijelog malog grada godišnje. Turizam raste uvozom dok natalitet tone. To nije „tržište“. To je zamjena: umjesto djece, smjene; umjesto zajednice, logistika sezone.

Legalni rad nije otvorene granice — ali volumen jest politika

Narodni reporteri ne miješaju legalni rad s ilegalnim prelazima. Dozvola nije „invazija“. Ali 106 tisuća dozvola do srpnja nije ni bezazlena administracija. To je politička odluka o tome tko će živjeti, raditi i ostajati u Hrvatskoj. Ulica to već vidi: jezik na šanku, sastav smjena, noćni autobusi, gustoća u jeftinim smještajima, pritisak na lokalne usluge. Tko to poriče, živi u prezentaciji, ne u Splitu, Zadru, Šibeniku ili Istri u kolovozu.

Filipinci +5000, Nepalci −6000 — tržište se prebacuje. Poslodavci biraju „jeftinije i dostupnije“ nacionalnosti. Država broji dozvole. Demografija se ne broji. Djeca se ne rađaju iz Excel tablica. Hrvatska neće opstati kao narod ako se natalitet zamijeni uvozom radne snage, a zatim uvozom „raznolikosti“ kao ideologije koja zabranjuje pitanje: čija je ovo zemlja i kome duguje budućnost?

Možemo! i SDP: lekcije o diversityju, šutnja o praznim selima

Isti krugovi koji moraliziraju o „otvorenosti“ i „raznolikosti“ rijetko govore o praznim školama u unutrašnjosti, o nestanku hrvatskog sela, o mladima koji ne mogu kupiti stan ni planirati treće dijete. Možemo! i SDP vole lekcije — manje vole plaće, natalitet i kontrolirane kvote. Za njih je svaki suverenistički zahtjev „strah“, a svaki masovni uvoz „napredak“. To nije humanost. To je ideološki komfort plaćen tuđim ulicama i tuđim selima.

Kad se kaže „trebaju nam radnici“, treba pitati: trebaju li nam i građani? Trebaju li nam zajednice koje dijele jezik, običaj i odgovornost? Ili samo smjene do listopada? Suverenistička politika ne mrzi stranca koji radi legalno. Suverenistička politika odbija da se narodni opstanak prepusti hotelijerskom lobiju i moralnim komisijama ljevice.

Plaće, kvote, natalitet — ne beskonačni cijevovod

Hrvatska ima pravo tražiti domaće plaće koje zadržavaju ljude, natalitetnu politiku koja nije floskula i kvote koje nisu beskonačni cijevovod. Legalni rad mora ostati legalan — ali volumen koji remeti jezik, ulicu i društveni ugovor nije „tržišna nužnost“. To je izbor. I taj izbor mora biti podložan narodu, ne lobiju sezone.

Graditeljstvo je palo 40 posto u dvije godine — dijelom zbog završetka obnove, dijelom zbog strožih uvjeta. Turizam nije pao. To pokazuje prioritet: dok god sezona „mora“ funkcionirati po starom modelu, uvoz ostaje dogma. Dok god dogma ostaje, obala mijenja lice brže od demografske statistike. Statistika kasni. Ulica ne.

Što suverenistička Hrvatska mora reći jasno

Prvo: turizam ne smije biti izgovor za demografsku zamjenu. Drugo: produženja dozvola treba tretirati kao stratešku odluku, ne kao automatizam. Treće: plaće i uvjeti za domaće moraju prestati biti manje važni od uvoza. Četvrto: „međunarodni standardi“ koje propovijedaju ljevičarske stranke ne smiju nadjačati interes hrvatskog naroda da ostane gospodar u vlastitoj kući. Peto: kvote moraju biti kontrolirane, transparentne i podložne javnoj raspravi — ne tihoj administraciji.

106.395 dozvola do srpnja nije apstrakcija. To je obala koja mijenja lice. Demografija se ne uvozi — plaća se jezikom, ulicom i budućnošću djece koja se ili rađaju ovdje, ili ne rađaju nigdje. Narodni reporteri stoje na strani kontrole, nataliteta i hrvatskog prioriteta. Tko želi beskonačni pipeline, neka kaže otvoreno — bez maske „sezone“ i bez lekcija o diversityju dok se sela gase.