Mešić: „Posljedice suše netko će platiti“ — ili seljak, ili vaša košarica (ili oboje)

Dekan Agronomskog fakulteta u Zagrebu Aleksandar Mešić u Dnevniku HRT-a nije filozofirao o „zelenom prijelazu“. Rekao je rečenicu koju svaka obitelj razumije: „Posljedice suše netko će morati platiti.“ Ili proizvođač kroz nižu zaradu, ili potrošač kroz skuplju košaricu — često oboje.

Selekcija na polju, ne u PowerPointu

Mešić dugoročno očekuje rast cijena hrane. Klimatske promjene, kaže, rade „svojevrsnu selekciju“ među proizvođačima. Tko nije tehnološki spreman i klimatski otporan, postupno gasi proizvodnju. Tko jest — raste i zauzima tržište. To nije motivacijski poster. To je opis sela koje gubi generacije dok uvoz raste, a demografi broje sve manje djece na obali.

Uvoz kao petlja oko vrata

Hrvatska je, upozorava dekan, posebno ranjiva zbog ovisnosti o uvozu. Ne treba ni rat ni embargo: dovoljna je jedna gadna sezona u regiji iz koje uvozimo, pad uroda — i cijena kod kuće skoči bez da je ijedan naš traktor stao. Energetska kriza u Zaljevu već gura naftu iznad 100 dolara; hrana ne ide drugim zakonima fizike.

Što možemo — moramo

Mešić je jasan: „Ne možemo sve proizvoditi.“ Ali ono što možemo, mora biti strateški cilj prehrambene sigurnosti. To je suverenistička rečenica u agronomskom ruhu. Dok se političke pressice vrte oko otpada i silosa, polje pita za navodnjavanje, sorte, osiguranje i znanje. Bez toga „kupujte hrvatsko“ ostaje slogan uz uvozne datulje na polici — koje, usput, Inspektorat već povlači zbog plijesni.

Politika koja kasni za žetvom

SDP ovih dana drži konferencije o ličkom seljaku i „ekološkoj bombi“. Dio brige o tlu i vodi je legitimаn. Ali prehrambena sigurnost nije samo sanacija odlagališta — to je dugogodišnje ulaganje u otpornost. Hrvatska ne smije biti zemlja u kojoj se o poljoprivredi priča tek kad zapali Liku ili kad suša osuši račun u trgovini.

Narodni Reporteri stoje uz jasnu liniju: suverenost počinje tanjurom. Tko predaje proizvodnju uvozu, predaje i cijenu, i kvalitetu, i živce obitelji. Suša je već izdala račun. Pitanje je samo tko će ga potpisati — i hoće li država napokon graditi otpornost brže nego pressice.

Košarica ne čeka izbore

Cijena kruha, mesa, povrća i mlijeka ne čeka saborske kalendare. Suša već sada reže urode i diže trošak navodnjavanja, hrane za stoku, energije. Mešić upozorava na selekciju: tko nema znanje i tehnologiju, nestaje. To znači i manje domaćih proizvođača, više uvoza, još veću ranjivost. Krug se zatvara.

Antiimigrantska i suverenistička linija ovdje nije „kultura“ — ona je ekonomija. Zemlja koja ne hrani sebe prepušta sudbinu tuđim sezonama i tuđim lukama. Kad Zaljev gori i nafta skače, transport hrane poskupljuje. Kad uvozna regija padne u nepogodu, polica u Zagrebu i Splitu podrhtava. Zato „proizvoditi što možemo“ nije nostalgija za selom. To je nacionalna sigurnost.

Politike koje godinama slave uslužni sektor i uvoz dok polje gubi ljude sada dobivaju račun s pečatom suše. Narodni Reporteri traže jasan prioritet: navodnjavanje, domaće sjeme i stočarstvo, osiguranje od rizika, manje birokracije za proizvođača. Bez toga dekanova rečenica ostaje proročanstvo koje se ponavlja svakog kolovoza.