Pariz sprema tjeralicu za Štuku: ako Beograd nije čuo Zagreb, čut će Francusku

Pariz se kreće. Francuska sutkinja za ratne zločine Carole Vujasinovic priprema međunarodni nalog za uhićenje Spasoja Petkovića, poznatijeg kao Štuka — čovjeka kojeg francuska istraga tereti za ubojstvo dragovoljca Jean-Michela Nicoliera na Ovčari, nakon pada Vukovara. Obiteljska odvjetnica Ghislain Dubois poručuje da je istraga praktički završena. Poruka Beogradu i Vučiću zvuči kristalno: ako Beograd nije čuo Zagreb, čut će kad zagrmi Pariz.

Trideset pet godina. Toliko je prošlo otkako je mladi Francuz, koji je došao braniti Hrvatsku, odveden iz vukovarske bolnice i ubijen 20. studenoga 1991. godine. Njegovi ostaci pronađeni su i identificirani tek 2025. u blizini hangara. Prva je godina otkako je obitelj dobila barem dio istine o tijelu — a pravda o krivcima još čeka.

Francuska tjeralica: pravda koja ne zastarijeva

Dok hrvatska istraga godinama udara u zid srpske nesuradnje, francusko pravosuđe ulazi u igru s instrumentima koje Beograd teže može ignorirati. Međunarodni nalog nije diplomatska nota — to je pravni udarac. Obitelj Nicolier ide i korak dalje: tražit će postupke i protiv Veselina Šljivančanina te pripadnika TO-a Stanka Vujanovića i Nade Kalabe. Nije riječ o osvjetama, nego o tome da se imena i odgovornost ne izbrišu iz povijesti.

Jean-Michel Nicolier nije bio „slučajni strani promatrač“. Bio je dragovoljac koji je ostao uz ranjenike. Odveden je iz bolnice, odveden na Ovčaru, i nestao u paklu koji je Hrvatska nikad nije zaboravila — bez obzira što Beograd i danas pretvara u maglu. Kad se ostaci nađu nakon više od tri desetljeća, to nije „zatvaranje predmeta“. To je podsjetnik da zločin čeka, a države koje štite počinitelje plaćaju reputacijom.

Vučićeva Srbija i selektivna gluhoća

Srbija pod Aleksandrom Vučićem godinama igra istu predstavu: formalna „suradnja“ kad treba za Bruxelles, a šutnja i opstrukcija kad treba predati ili procesuirati vlastite. Hrvatska je više puta tražila pomoć u predmetima vezanim uz Vukovar i Ovčaru. Odgovor je bio poznat — odugovlačenje, politička zaštita, nacionalistička mitologija o „obrani“. Francuska tjeralica mijenja odnos snaga: više nije riječ samo o bilateralnom sporu Zagreba i Beograda, nego o europskoj pravnoj težini.

To je i poruka onima u Hrvatskoj koji vole predavati lekcije o „pomirenju“ dok žrtve još čekaju imena. Pomirenje bez pravde nije pomirenje — to je zaborav s pečatom. Narodni Reporteri već su pisali o širim narativima pritiska na Vučićevu vlast i o tome kako Beograd bira što će čuti. Ovaj put glas dolazi iz Pariza, a ne samo iz Zagreba.

Možemo! i SDP: pamćenje na prekidač

Isti politički krugovi koji danas drže moralne propovijedi o „mržnji“ i „suočavanju s prošlošću“ često imaju selektivno pamćenje. Kad treba govoriti o Trusini ili o zločinima koje politički ne odgovaraju njihovoj shemi, ton postaje tiši. Kad treba moralizirati o Hrvatima, glas se digne. Ovčara i Nicolier nisu „desničarska tema“ — to je temelj državnog pamćenja. Tko danas relativizira Vukovar, sutra će relativizirati sve.

Možemo! i SDP vole govoriti o Europi, ali rijetko o europskoj pravdi kad ona udara u srpsku nesuradnju. Francuska sutkinja radi svoj posao. Hrvatska javnost treba znati tko stoji uz žrtve, a tko uz prikladnu šutnju. Suverenistička Hrvatska ne traži rat — traži da se ubojice ne skrivaju iza politike.

Čovjek iz Francuske, hrvatska dužnost

Priča o Nicolieru je ljudska prije nego politička. Mladić koji je došao pomoći, završio je u masovnoj grobnici. Obitelj je desetljećima živjela bez groba, a onda s dijelom istine o ostacima — i još bez konačne pravne satizfakcije. Hrvatska duguje takvim ljudima više od spomen-ploča: duguje ustrajnost. Francuska tjeralica nije zamjena za hrvatsku instituciju, ali je saveznik. Kad Pariz grmi, Beograd teže glumi gluhoću.

Trideset pet godina kasnije, poruka je jednostavna: pravda se ne zaboravlja. Štuka i oni koji su dijelili lanac odgovornosti ne smiju računati na to da će vrijeme sve pokriti. Ako Beograd nije čuo Zagreb, neka čuje Francusku. Hrvatska pamti Vukovar. Hrvatska pamti Ovčaru. I Hrvatska pamti Jean-Michela Nicoliera — Francuza koji je pao braneći našu zemlju.

Što slijedi

Međunarodni nalog, ako bude izdan i proveden, bit će test za europsku ozbiljnost prema ratnim zločinima s početka 1990-ih. Bit će i test za Vučića: hoće li opet igrati na kartu „zaštite svojih“ ili će shvatiti da se cijena šutnje diže. Za Hrvatsku je poruka jasna — ne odustati, ne relativizirati, ne dopustiti da ljevica pretvori sjećanje u ideološki alat. Sjećanje je dužnost. Pravda je cilj. Pariz je upravo digao glas. Zagreb mora stajati uz taj glas, čvrsto i bez lažne neutralnosti.