Dokumentarac o Hrvatima s 9/11: Mirković sa Suska — „skoro nitko u Hrvatskoj ne zna da ih je bilo“

HRVATSKA / NEW YORK — Dvadeset i pet godina nakon 11. rujna, četiri hrvatska imena još čekaju da ih domovina upozna. Producent Dominik Galić (Heroj Vukovara, Šesti autobus) i redatelj Ivan Mokrović pripremaju za HRT serijal „11. rujna – Hrvatska priča“ o Alfredu Antonu Vukusu, Antoniju Joviću, Dominiku Nikolasu Mirkoviću i Ronaldu Tartaru — Hrvatima poginulim u napadu na WTC. Croatians Online: „Skoro nitko u Hrvatskoj ne zna da ih je bilo.“ Na X-u se dijeli: Mirković je sa Suska. To nije nostalgični footnote. To je dug dijaspori.

Dok domaći feedovi vrte saborski spin i ulične rituale, ova priča podsjeća na nešto elementarno: Hrvatska nije samo Zagreb. Hrvatska je i onaj tko je otišao graditi život — i poginuo u tuđem gradu od tuđe mržnje.

Priče o uspjehu koje je jedan dan prekinuo

Galić inzistira: 9/11 je okvir, ali meso su obitelji koje su u Ameriku stigle oko 1950-ih — generacijska priča o ljudima koji su „došli iz ničega i izgradili život“. Većina vuče korijene iz okolice Zadra; Mirković sa Suska. Nisu bili javne osobe. Nisu ostavili arhive. Ostavili su žene, djecu, susjede. Portreti se grade razgovorima, ne senzacionalizmom. „Nas zanima hrvatska priča i te obitelji — ne spektakl kojeg ionako ima dovoljno,“ kaže Galić.

To je ispravan ton. Jer 9/11 već ima dovoljno spektakla. Ono što nema jest hrvatsko ime u hrvatskom pamćenju. Serijal to vraća — tiho, intimno, kroz oči onih koji su ih voljeli.

Zašto Hrvatska šuti

Dok domaći mediji danima vrte ideološke hodove, imena četvorice Hrvata u tornjevima ostaju van školskih čitanki. Dijaspora nije „inozemstvo“. To je Hrvatska koja radi, moli i gine daleko od Zagreba — a Zagreb je često previše zauzet kulturnim ratom da bi ih imenovao. Serijal za HRT i digitalne platforme, prema izvoru, planira se početkom 2026.; istraživanje još traje. Galić zove: tko zna detalj, kontakt, priču — neka se javi.

Poziv publici nije marketing. To je priznanje da se povijest dijaspore ne piše iz jednog ureda u Zagrebu. Piše se iz kuhinja u New Yorku, iz župa, iz obiteljskih albuma. Tko ima komadić — treba ga dati.

Sjećanje bez vazelina

11. rujna nije američki praznik za hrvatski scroll. To je dan kad je globalni džihadizam ušao u dnevni rječnik Zapada. Hrvati u tornjevima nisu „kolateral“. Oni su naši. Sjećati ih se nije amerikanizacija. To je elementarna pieteta. Isto kao što sjećanje na Vukovar nije „mržnja“ — nego istina.

U zemlji koja zna što je teror i što je zaborav, šutnja o vlastitim mrtvima u WTC-u nije neutralnost. To je nemar. Nemar se liječi imenom, emisijom, školskim satom — ne još jednim panelom o „globalnim izazovima“.

Što tražimo

Javno ime. Školski sat. Emisiju koja neće biti zakopana u noćnom terminu. I kraj srama što „skoro nitko ne zna“. Narodni Reporteri stoje uz projekt jer je to suverenistička dužnost: narod koji zaboravlja svoje mrtve u tuđini lakše zaboravlja i žive kod kuće. Dijaspora nije rezerva za doznake. Dijaspora je krv.

Zaključak

Vukus. Jović. Mirković. Tartar. Četiri imena. Jedan dan. Nula mjesta u kolektivnom pamćenju — dosad. Galić i Mokrović to mijenjaju. Hrvatska treba gledati. Ne zbog Amerike. Zbog sebe. Jer narod koji ne zna tko mu je poginuo u New Yorku teže će znati tko mu danas stoji na granici — i zašto.

Galićeva napomena o otegotnim okolnostima — lokacija, vrijeme, dostupnost — nije izgovor. To je poziv na solidarnost. Hrvatska dijaspora u Americi desetljećima šalje novac, lobira, čuva jezik. Najmanje što domovina može je znati imena svojih mrtvih. Ako HRT odradi posao kako treba, ovo neće biti još jedan zaboravljeni slot. Bit će ispit: znamo li još tko smo.

Izvor: Croatians Online; kontekst X @4Kunas / @alpezad.