Luka Knez: Otvorite dosjee doušnika UDBA-e, žrtve imaju pravo znati tko ih je prokazivao

Hrvatska od Beograda traži dosjee jugoslavenskih službi. Pravo pitanje je zašto ih ne otvori kod kuće.

To pita povjesničar dr. sc. Luka Knez u javnom pozivu objavljenom na portalu Heretica. Traži da hrvatske institucije otvore dokumentaciju bivše Službe državne sigurnosti, poznatije kao UDBA: dosjee njezinih suradnika, doušnika i operativaca.

„Žrtve imaju pravo znati! Društvo ima pravo znati!“

Dosjei praćenih su tu, dosjei onih koji su pratili nisu

U Hrvatskom državnom arhivu leži opsežan fond SDS-a: više od 2000 arhivskih kutija i više od 68.000 dosjea ljudi koje je služba pratila. Ali dosjea onih koji su pratili, prokazivali i dojavljivali ondje nema.

Knez kaže da to nije slučajnost.

„Ako je u arhiv predana isključivo dokumentacija o onima koji su bili predmetom obavještajnog nadzora, a da pritom sustavno nedostaje dokumentacija o onima koji su nadzor vodili, onda se ne radi o tehničkom propustu, nego o strukturnom izboru.“

Zato otvara pitanja na koja nitko u državi nema odgovor. Gdje je danas ta dokumentacija? Je li uništena? Drže li je bivše ili sadašnje sigurnosne strukture? Postoje li mikrofilmovi? Je li dio završio u privatnim rukama?

Zakon postoji, samo ga treba primijeniti

Knez se poziva na članak 20. Zakona o arhivskom gradivu i arhivima. Javno gradivo nastalo do 30. svibnja 1990. načelno je dostupno bez ograničenja, a podaci o pripadnicima i suradnicima službi dostupni su u dijelu koji se odnosi na obavljanje te službe.

„Zakonske odredbe moraju se primjenjivati, a ne tumačiti tako da se izbjegne suočavanje s povijesnim činjenicama. Ili, ako mislimo drugačije, mijenjajmo zakon.“

Povod je Mađarska, koja je nedavno otvorila dosjee doušnika. Knez od hrvatske vlasti traži istu odlučnost koju pokazuje kad dokumente traži od Srbije.

„Pozivam hrvatsku vlast da otvori arhive u Zagrebu ili barem ozbiljno istraži gdje se nalazi dokumentacija koja se ondje čuvala. Jer dok čekamo odgovor iz Beograda, mogli bismo se pozabaviti i onime što mi imamo.“

Bruno Bušić i ubijeni emigranti

Najteži razlog su ubojstva hrvatskih emigranata. Knez navodi Brunu Bušića, ubijenog u Parizu 1978. Dosje njegove obrade nikad nije stigao u Hrvatski državni arhiv. Dosjei suradnika i operativaca mogli bi, kaže, pomoći da se rasvijetle i taj i drugi neriješeni slučajevi.

Upozorava i na sigurnosnu stranu priče, posebno ako se dio dokumenata ili preslika i danas nalazi izvan Hrvatske. Izdvaja bivše suradnike KOS-a, čije su veze vodile ravno u Beograd.

Bez lova na vještice

Knez ne traži bacanje popisa u javnost. Ime u evidenciji ili kodno ime, kaže, još nije dokaz da je netko nekome naudio. Neki su pristali pod ucjenom, neki su službu varali, a neki su aktivno sudjelovali u progonima.

„Evidencijska kategorija nije isto što i dokaz stvarnog djelovanja.“

Zato traži tri stvari: da žrtve saznaju tko ih je prokazivao, da institucije mogu provjeriti suradnju ljudi na javnim dužnostima i da istraživači i novinari dobiju ravnopravan pristup gradivu. Trideset pet godina nakon pada Jugoslavije, to baš i nije puno.