Knežević: Ako Srbija ima novca, vrijeme je za naplatu ratne odštete

Povjesničar Domagoj Knežević u petak, 18. rujna 2026., jasno je poručio ono što hrvatska politička elita prečesto zaobilazi. Ako Srbija pod Aleksandrom Vučićem stvarno bilježi gospodarski uzlet, onda više nema izgovora za odgodu. Vrijeme je da se Hrvatskoj naplati barem dio štete i opljačkane imovine iz Domovinskog rata. Poruka je objavljena kao reakcija na analize profesora Dejana Jovića o vanjskoj politici i ekonomskom rastu susjeda, koje režimski mediji u Srbiji i Crnoj Gori rado prenose. Knežević kaže: neutralna razmatranja ne smiju preskakati neizmirene dugove.

Riječ nije o novom zahtjevu ni o političkoj improvizaciji. Riječ je o obvezama koje su potpisane prije trideset godina. Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije potpisan je 23. kolovoza 1996. u Beogradu. Obljetnica pada upravo ovih dana. U njemu stoje pitanja koja Beograd i danas izbjegava: nadoknada za hrvatski dio otete zajedničke vojne imovine bivše države i obeštećenje hrvatskih građana zatočenih u srbijanskim logorima.

Što Knežević traži: imovina i logoraši

Knežević navodi dvije ključne stavke. Prvo, nadoknada za hrvatski dio otete zajedničke vojne imovine bivše Jugoslavije. Drugo, obeštećenje za brojne hrvatske građane koji su tijekom rata bili zatočeni u srbijanskim logorima. To nisu apstraktni zahtjevi. To su konkretne štete, dokumentirane žrtve i međunarodno potpisani okvir. Dok Beograd priča o prosperitetu, Zagreb još čeka da se ispune obveze iz 1996.

„Njegove najnovije tvrdnje o velikom ekonomskom napretku Srbije pod Aleksandrom Vučićem jedino mogu potaknuti zaključak kako je stiglo vrijeme da se Hrvatskoj nadoknadi barem dio štete i opljačkane imovine“, naveo je Knežević. Poruka je upućena i hrvatskim profesorima koji, kako kaže, ne bi smjeli ignorirati povijesne činjenice kad javno analiziraju odnose sa Srbijom i Crnom Gorom.

Logoraši nisu statistika. Riječ je o ljudima koji su prošli srbijanske zatvore i logore, o obiteljima koje desetljećima čekaju priznanje i naknadu. Vojna imovina nije sitnica. Riječ je o udjelu koji je Hrvatskoj pripadao u zajedničkoj baštini bivše države, a koji je odnesen ili zadržan. Dok se ta pitanja ne zatvore, svaka priča o „pomirenju“ ostaje prazna fraza.

Sporazum iz 1996. nije mrtvo slovo

Sporazum o normalizaciji nije folklor. Bio je temelj diplomatskog okvira nakon rata. U njemu je rješavanje otvorenih pitanja bilo eksplicitno. Trideset godina kasnije, Hrvatska i dalje traži nestale, vraćanje kulturnog blaga i ratnu odštetu, a Srbija i dalje živi u mitologiji žrtve. Dok Beograd na Topčideru pretvara grob Ratka Mladića u mjesto hodočašća, Zagreb mora inzistirati na pravdi, ne na protokolu.

Europski zastupnik Stephen Nikola Bartulica već je u Strasbourgu, nakon Mladićeva sprovoda, poručio da Srbija nije blizu EU dok god živi od mitologije i poricanja agresije. Kneževićev istup ide istim smjerom, ali s gospodarskim argumentom: ako ima novca za rast, ima novca i za dug. Hrvatska vanjska politika mora to iskoristiti, a ne prešutjeti.

Upravo zato je obljetnica Sporazuma iz 1996. važna. Nije riječ o nostalgiji. Riječ je o podsjetniku da je Beograd potpisao okvir koji još nije ispunio. Hrvatska je ispunila svoj dio normalizacije. Srbija je zadržala dug. Knežević to kaže bez diplomatskog uvijanja.

Zašto je ovo političko pitanje sada

Svaki put kad se u regiji govori o „stabilnosti“ i „ekonomskom uspjehu“ Srbije, hrvatska javnost treba čuti i drugu stranu računa. Domovinski rat nije završen dok se ne namire žrtve, nestali i opljačkana imovina. Odšteta nije osveta. Odšteta je pravda. Ako režimski mediji u Beogradu i Podgorici slave Vučićev rast, onda je legitimno pitati: kada počinje naplata prema Hrvatskoj?

Knežević podsjeća da rješavanje tih pitanja nije naknadni zahtjev, nego konkretna obveza definirana sredinom devedesetih. Hrvatska ima pravni i moralni temelj. Pitanje je samo političke volje. Dok se u Zagrebu vode rasprave o svemu drugom, Beograd broji godine bez plaćanja. To više nije diplomatska ljubaznost. To je dug.

U istom tjednu hrvatski kapital, kroz Fortenovu, najavio je izlazak iz srbijanske maloprodaje. Poslovna odluka nije odšteta. Ali pokazuje da se odnosi mjere i novcem, ne samo govorima. Kneževićev zahtjev stavlja politiku ispred marketinga: prvo dug, pa onda priče o rastu.

Što Hrvatska mora inzistirati

Prioriteti su poznati: priznanje agresije, suradnja oko nestalih, povrat kulturne baštine i ratna odšteta. Kneževićev istup dolazi u trenutku kad se u Srbiji i dalje njeguje kult Mladića, a u Europi se otvaraju vrata pregovorima bez stvarnih uvjeta. Hrvatska ne smije biti tihi susjed. Mora biti dosljedna. Ako Srbija ima novca, vrijeme je za naplatu. To nije slogan. To je račun koji čeka trideset godina.

Za hrvatsku javnost poruka je jednostavna. Ne treba se ustručavati postaviti račun na stol. Ne treba se bojati da će netko to nazvati „nacionalizmom“. Tražiti odštetu za agresiju i logore nije ekstrem. To je minimum dostojanstva. Knežević je to u petak rekao naglas. Sada je na politici da ne zašuti.